Faze žalovanja i tugovanja: što pet faza znači, a što ne

Ako ste čuli za pet faza žalovanja, važno je odmah razjasniti najčešću zabludu: ne morate proći poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje tim redom, niti morate doživjeti svih pet faza.

Te reakcije mogu pomoći opisati dio onoga što osoba osjeća nakon gubitka, ali žalovanje nije uredan proces s pet koraka. Osjećaji se mogu preklapati, vraćati, mijenjati iz dana u dan ili se neke od navedenih reakcija uopće ne moraju pojaviti. Suvremene stručne smjernice i istraživanja upozoravaju upravo na to. [1, 4]

Odakle dolazi model pet faza?

Model je povezan s psihijatricom Elisabeth Kübler-Ross i njezinom knjigom On Death and Dying iz 1969. godine. Važan detalj koji se često izgubi u popularnim prikazima jest da je njezin izvorni rad prvenstveno opisivao iskustva teško bolesnih i umirućih pacijenata koji su se suočavali s vlastitom smrću, a ne sustavno istraživanje ljudi nakon smrti bliske osobe. [1]

Pet reakcija koje su postale poznate kao model Kübler-Ross jesu:

1. poricanje
2. ljutnja
3. pregovaranje
4. depresija
5. prihvaćanje

Model je desetljećima postao toliko poznat da se počeo koristiti kao gotovo univerzalan opis žalovanja.

Problem nastaje kada se tih pet pojmova pretvori u očekivanje da osoba mora napredovati od prve prema petoj fazi.

Čak su i Kübler-Ross i David Kessler u kasnijem radu naglašavali da faze nisu stanice na linearnoj vremenskoj crti, da se ne pojavljuju kod svih ljudi i da nemaju propisani redoslijed. [1]

Što zapravo znači svaka od pet faza?

Naziv „faza” ovdje je najbolje shvatiti kao opis moguće reakcije, a ne kao razdoblje koje mora početi i završiti prije sljedećega.

1. Poricanje

Poricanje ne mora značiti da osoba doslovno vjeruje da se smrt nije dogodila.

Može izgledati kao osjećaj nestvarnosti:

„Ne mogu vjerovati da ga više nema.”

„Sve mi izgleda kao da će se svakog trenutka vratiti.”

Nakon smrti, osobito neočekivane, razum može znati što se dogodilo dok emocionalni doživljaj još nije sustigao tu činjenicu.

Šok, nevjerica i osjećaj da je čovjek „u magli” česte su reakcije nakon gubitka. [4]

2. Ljutnja

Ljutnja može biti usmjerena prema različitim ljudima i okolnostima.

• Prema liječnicima.
• Prema drugim članovima obitelji.
• Prema osobi koja je umrla.
• Prema sebi.
• Prema okolnostima, vjeri ili jednostavno prema činjenici da se nešto tako dogodilo.

Osoba istodobno može znati da nitko nije kriv i ipak osjećati snažnu ljutnju.

To ne znači da je odnos s pokojnikom bio loš niti da osoba žaluje pogrešno.

3. Pregovaranje

Pregovaranje se često pojavljuje kroz misli koje počinju s:

„Da sam barem…”

„Što bi bilo da smo…”

„Možda sam trebao…”

Nakon smrti više nije moguće promijeniti događaj, ali um često ponovno prolazi kroz prošlost pokušavajući pronaći trenutak u kojem je ishod mogao biti drukčiji.

Takve misli mogu biti povezane s osjećajem krivnje, čak i kada osoba objektivno nije mogla spriječiti smrt.

4. Depresija

U popularnom modelu riječ „depresija” opisuje razdoblja duboke tuge, praznine, povlačenja, umora ili gubitka interesa.

Važno je ne izjednačavati automatski ovu „fazu” s dijagnozom depresivnog poremećaja. Nakon smrti bliske osobe tuga može biti vrlo intenzivna i sama po sebi nije dokaz psihičkog poremećaja.

Stručna procjena ne temelji se na tome nalazi li se osoba u jednoj od pet faza, nego na cjelokupnim simptomima, njihovu intenzitetu, trajanju, funkcioniranju osobe i drugim okolnostima. [5]

5. Prihvaćanje

Prihvaćanje često zvuči kao završetak žalovanja, ali to je pogrešno tumačenje.

Prihvatiti ne znači:

• da je smrt postala prihvatljiva
• da osobu više ne volimo
• da više ne osjećamo tugu
• da trebamo prestati govoriti o pokojniku
• da smo „preboljeli”

Prihvaćanje prije znači postupno prepoznavanje stvarnosti u kojoj osobe više nema i pronalaženje načina da se život nastavi s tom činjenicom.

NHS također naglašava da prihvaćanje ne znači da nam se ono što se dogodilo sviđa. [4]

Najvažnije ograničenje: žalovanje nije pet stepenica

Jedna od glavnih stručnih kritika modela jest upravo ideja predvidljivih, uzastopnih faza.

Pregled istraživanja Margaret Stroebe, Henka Schuta i Kathrin Boerner zaključuje da nema dovoljno znanstvene osnove za tvrdnju da ljudi nakon smrti bliske osobe prolaze jedinstvenim, urednim slijedom faza. Autori upozoravaju i da takvo očekivanje može imati neželjene posljedice ako osoba počne misliti da s njom nešto nije u redu zato što ne žaluje prema modelu. [1]

NHS na praktičan način navodi isto: osoba možda neće doživjeti sve opisane reakcije, one se možda neće pojaviti određenim redoslijedom i prijelaz među njima ne mora biti gladak. [4]

Zato nije neobično da netko:

• istoga dana osjeti tugu, ljutnju i trenutak mira
• nekoliko tjedana djeluje relativno stabilno, a zatim ga snažno pogodi uspomena
• prihvaća činjenicu smrti, ali i dalje osjeća duboku čežnju
• uopće ne osjeti neku od pet poznatih reakcija
• nakon razdoblja boljeg funkcioniranja ponovno doživi intenzivnu tugu

Ništa od toga samo po sebi ne znači da se osoba „vratila na prethodnu fazu”.

Što istraživanja zapravo pokazuju?

Jedno poznato longitudinalno istraživanje, Yale Bereavement Study, pratilo je 233 osobe nakon smrti bliskog člana obitelji. Na razini prosječnih rezultata određene emocionalne reakcije mijenjale su se tijekom vremena, ali rezultati nisu pokazali jednostavan obrazac prema kojem bi svaka osoba prolazila pet uredno odvojenih faza. Primjerice, prihvaćanje je bilo vrlo izraženo već rano, a čežnja za preminulim bila je dominantnija negativna reakcija od nekih elemenata klasičnog modela. [3]

Autori su u statističkim modelima ipak pronašli redoslijed vrhunaca pet promatranih reakcija: nevjerice, čežnje, ljutnje, depresivnosti i prihvaćanja. To je nalaz na razini skupine, a ne dokaz obveznog redoslijeda za svaku osobu; istraživanje je pritom promatralo čežnju umjesto pregovaranja. [1, 3]

Novija istraživanja žalovanja sve više promatraju različite putanje prilagodbe, a ne jednu univerzalnu putanju. Sustavni pregled objavljen 2026. pronašao je više različitih obrazaca razvoja žalovanja kroz vrijeme, uključujući otpornost, postupni oporavak i dugotrajnije intenzivno žalovanje. [6]

Drugim riječima, pitanje nije toliko: „U kojoj sam fazi?”, nego: „Što mi se trenutačno događa i kako se s tim nosim?”

Koristan model žalovanja: kretanje između gubitka i svakodnevnog života

Jedan od utjecajnih suvremenijih pristupa je Dual Process Model, odnosno model dvostrukog procesa žalovanja Margaret Stroebe i Henka Schuta.

Prema tom pristupu, osoba se tijekom žalovanja može kretati između dvije vrste iskustava.

Jedno je usmjereno na sam gubitak: tugu, uspomene, čežnju, plakanje i razmišljanje o osobi koja je umrla.

Drugo je usmjereno na život koji se mora nastaviti: svakodnevne obveze, nove uloge, posao, djecu, financije, druženje ili trenutke u kojima osoba uopće ne razmišlja o smrti.

Važna ideja tog modela jest oscilacija između ta dva područja. Osoba ne mora neprestano biti uronjena u bol da bi „dobro žalovala”. Predah od tuge također može biti normalan dio prilagodbe. [2]

To dobro objašnjava iskustvo mnogih ljudi koji jednog dana mogu dugo plakati, a nekoliko sati kasnije razgovarati s prijateljem, gledati televiziju ili se čak iskreno nasmijati.

Taj trenutak zadovoljstva ne poništava tugu.

Zašto je model pet faza ipak toliko privlačan?

Nakon smrti bliske osobe život može djelovati nepredvidljivo. Model s jasnim fazama daje osjećaj reda.

Može pomoći osobi da prepozna:

„Dakle, nisam jedini koji je ljut.”

„Ove misli 'da sam barem…' događaju se i drugima.”

„Mogu osjećati tugu i istodobno prihvaćati što se dogodilo.”

U tom smislu pet poznatih pojmova mogu biti riječi za iskustvo koje je teško opisati.

Problem nije u tome da osoba prepozna neku od tih reakcija. Problem nastaje tek kada model postane pravilo.

Kako koristiti pet faza bez stvaranja dodatnog pritiska

Umjesto pitanja „Koja je moja sljedeća faza?”, korisnije može biti pitati:

Ne morate stići do „zadnje faze”

Posebno je važno ne pretvoriti prihvaćanje u cilj koji treba ostvariti u određenom roku.

Žalovanje nije zadatak koji završava trenutkom kada više ne osjećamo ništa.

Odnos s osobom koja je umrla može nastaviti imati mjesto u našem životu kroz uspomene, obiteljske priče, rituale, predmete, vrijednosti koje smo od nje preuzeli ili odluke koje donosimo.

Moguće je istodobno znati da je osoba umrla, nastaviti živjeti i povremeno je snažno poželjeti ponovno vidjeti.

Ta iskustva nisu međusobno proturječna.

Kada pet faza više nisu dobro mjerilo za procjenu treba li pomoć?

Nikada nisu bile dobro dijagnostičko mjerilo.

Osoba ne treba stručnu pomoć zato što nije došla do „prihvaćanja” ili zato što mjesecima ponovno osjeća ljutnju.

S druge strane, ako je patnja dugotrajno vrlo intenzivna, svakodnevno funkcioniranje ozbiljno narušeno ili osoba osjeća da se teško može nositi s vlastitim stanjem, razgovor s liječnikom, psihologom ili drugim kvalificiranim stručnjakom može biti opravdan.

Kod dijagnoze produljenog poremećaja žalovanja stručnjaci procjenjuju intenzitet i trajanje simptoma, njihovo ometanje svakodnevnog funkcioniranja te kulturni i društveni kontekst. DSM-5-TR za odrasle pritom koristi vremenski kriterij od najmanje 12 mjeseci nakon smrti, a za djecu i adolescente najmanje šest mjeseci. To nije rok do kojeg bi osoba „morala prestati tugovati”, nego samo jedan od elemenata stručne dijagnostičke procjene. [5]

Za razgovor i podršku ne treba čekati da prođe taj vremenski prag.

Što je onda najtočnije zapamtiti o fazama žalovanja?

Pet faza žalovanja postoji kao poznat povijesni model i neke od reakcija koje opisuje doista su česte.

Ali čovjek koji tuguje nije dužan slijediti model.

• Možete osjećati ljutnju prije nevjerice.
• Možete prihvatiti smrt i istodobno biti duboko tužni.
• Možete se smijati nekoliko dana nakon pogreba.
• Možete ponovno snažno tugovati godinu dana poslije.
• Možete osjećati nešto za što među pet faza uopće nema naziva.

Umjesto pokušaja da sebe ili drugu osobu smjestimo u odgovarajuću fazu, korisnije je prihvatiti da žalovanje ima različite oblike, ritmove i putanje.

Pet faza mogu ponuditi nekoliko riječi. Ne moraju biti karta puta.

Česta pitanja

Mora li svaka osoba proći svih pet faza žalovanja?

Ne. Neki ljudi prepoznaju nekoliko opisanih reakcija, drugi samo jednu ili dvije, a neki svoje iskustvo ne mogu smisleno povezati s modelom. Ne postoji dokazani obvezni slijed kroz svih pet faza. [1]

Koja je prva faza žalovanja?

Ne postoji univerzalna prva faza. Nakon smrti česti su šok i nevjerica, ali reakcije ovise o osobi, odnosu s pokojnikom, okolnostima smrti i mnogim drugim čimbenicima.

Može li se osoba vratiti u prethodnu fazu?

Osjećaji se mogu vraćati, ali korisnije je to ne promatrati kao vraćanje unatrag. Žalovanje često dolazi u valovima, a različite reakcije mogu se preklapati. [4]

Koliko traje svaka faza žalovanja?

Za pojedine faze ne postoji znanstveno utvrđeno trajanje. Zato nije korisno očekivati da bi se poricanje, ljutnja ili tuga trebali završiti nakon određenog broja dana ili mjeseci.

Znači li prihvaćanje da sam prebolio smrt bliske osobe?

Ne. Prihvaćanje znači prepoznavanje stvarnosti gubitka i postupno življenje s tom stvarnošću. Ne znači zaboravljanje osobe niti prestanak tuge. [4]

Je li „depresija” kao jedna od pet faza isto što i depresivni poremećaj?

Ne nužno. Izraz u modelu opisuje određene reakcije i osjećaje tuge, dok je depresivni poremećaj klinička dijagnoza koja zahtijeva širu stručnu procjenu.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Koliko traje žalovanje
• Kada potražiti psihološku pomoć

Izvori i stručna podloga

1. Stroebe M., Schut H., Boerner K. – Cautioning Health-Care Professionals: Bereaved Persons Are Misguided Through the Stages of Grief. Utrecht University, University of Groningen i University of Massachusetts Boston. Provjereno 4. listopada 2026.
2. Stroebe M., Schut H. – The Dual Process Model of Coping with Bereavement: Rationale and Description. Death Studies, 1999. Provjereno 4. listopada 2026.
3. Maciejewski P. K. i sur. – An Empirical Examination of the Stage Theory of Grief. JAMA, 2007.; Yale Bereavement Study. Provjereno 4. listopada 2026.
4. NHS – Grief after bereavement or loss. Provjereno 4. listopada 2026.
5. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder: opis i dijagnostički kriteriji DSM-5-TR. Provjereno 4. listopada 2026.
6. Trajectories of grief following bereavement: a systematic review. Anxiety, Stress & Coping, 2026. Provjereno 4. listopada 2026.