Gubitak djeteta

Ne postoji način na koji roditelj „treba” tugovati. Netko će puno govoriti o djetetu, netko će dugo imati vrlo malo riječi. Netko će tražiti društvo, a netko mir. Jedan dan može biti gotovo nepodnošljiv, a sljedeći može sadržavati nekoliko sasvim običnih trenutaka. Nijedna od tih reakcija sama po sebi ne govori koliko ste voljeli svoje dijete.

Ovaj tekst odnosi se na smrt sina ili kćeri bez obzira na njihovu dob. Gubitak djeteta tijekom trudnoće ili mrtvorođenje imaju dodatne medicinske, obiteljske i psihološke posebnosti te zaslužuju zaseban vodič.

Zašto gubitak djeteta može zahvatiti cijeli osjećaj života

Roditeljstvo nije samo odnos s drugom osobom. Ono je često i dio načina na koji osoba doživljava sebe: kao nekoga tko brine, štiti, planira, prati odrastanje i razmišlja o djetetovoj budućnosti.

Nakon smrti djeteta zato se ne gubi samo sadašnjost. Mogu se izgubiti i očekivani događaji koji se više neće dogoditi: sljedeći rođendan, završetak škole, zajedničko putovanje, posao, vjenčanje, unuci ili jednostavno još mnogo običnih razgovora i dana.

Zbog toga se uz tugu mogu pojaviti osjećaj nestvarnosti, snažna čežnja, ljutnja, krivnja, praznina, gubitak smisla ili osjećaj da je dio vlastitog identiteta nestao. Stručna literatura opisuje da smrt djeteta može snažno utjecati na emocionalno zdravlje, odnose, svakodnevno funkcioniranje i način na koji roditelj vidi sebe i budućnost. [1, 2]

To ipak ne znači da svaki roditelj mora doživjeti iste reakcije niti da snažna tuga automatski znači psihički poremećaj.

Ne postoji pravilan redoslijed žalovanja

Nakon smrti djeteta reakcije često nisu uredne ni predvidljive.

Mogu se pojaviti:

• šok i osjećaj da se događaj nije stvarno dogodio
• emocionalna utrnulost
• intenzivna tuga i čežnja
• ljutnja na sebe, druge ljude, liječnike, okolnosti ili samu činjenicu da se to dogodilo
• krivnja i stalno vraćanje na pitanja „što da sam…”
• problemi sa spavanjem, apetitom i koncentracijom
• potreba da stalno govorite o djetetu ili, suprotno tome, potreba da o smrti neko vrijeme ne govorite
• teškoće s povratkom u uobičajene obaveze
• snažne reakcije na fotografije, mjesta, glazbu, mirise ili druge podsjetnike.

Takvi osjećaji ne moraju dolaziti određenim redoslijedom. Mogu se izmjenjivati i vraćati. Razdoblje u kojem ste uspjeli funkcionirati ne znači da je žalovanje završilo, kao što snažan val tuge nakon nekoliko mirnijih dana ne znači da ste se vratili na početak.

Posebno je važno ne procjenjivati vlastitu tugu prema tuđim očekivanjima. Rečenice poput „moraš biti jak”, „vrijeme je da nastaviš dalje” ili „trebaš se pomiriti s tim” često više govore o nelagodi osobe koja ih izgovara nego o stvarnim potrebama roditelja koji tuguje.

U prvim danima i tjednima smanjite ono što od sebe očekujete

Neposredno nakon smrti često istodobno dolaze pogreb, obitelj, telefonski pozivi, poruke, dokumenti i ljudi koji žele pomoći. U takvom razdoblju nije realno očekivati da ćete funkcionirati kao prije.

Ako možete, pokušajte dan svesti na nekoliko osnovnih stvari:

• pojesti barem nešto i piti dovoljno tekućine
• uzeti redovitu terapiju ako je koristite
• pokušati odmoriti, čak i kada san nije dobar
• prepustiti dio praktičnih obaveza osobi kojoj vjerujete
• ne donositi teške i teško povratne odluke samo zato što ih drugi očekuju odmah.

Kada netko kaže „javi ako ti što treba”, ponekad je lakše dati konkretnu obavezu. Netko može otići u trgovinu, odgovoriti na dio poruka, pripremiti obrok, odvesti vas na dogovoreni razgovor ili jednostavno sjediti uz vas dok rješavate nešto što vam se čini preteško.

Pomoć ne mora uvijek biti razgovor o osjećajima. U prvim danima obična praktična pomoć može biti jednako važna.

Krivnja i pitanja „što sam mogao napraviti drugačije?”

Krivnja je česta tema u žalovanju nakon smrti djeteta. Roditeljska uloga prirodno uključuje osjećaj odgovornosti za zaštitu djeteta, pa se nakon smrti um može iznova vraćati na odluke, razgovore, simptome ili događaje koji su prethodili smrti.

Mogu se pojaviti misli poput:

„Zašto nisam ranije primijetio?”

„Jesam li trebao tražiti drugo mišljenje?”

„Zašto sam ga taj dan pustila da ode?”

„Jesam li mogao nešto spriječiti?”

„Zašto sam baš ja ostao živ?”

Važno je razlikovati osjećaj krivnje od dokazane odgovornosti. Nakon što znamo ishod, događaje iz prošlosti lako promatramo kao da su tada bili jednako jasni kao danas. U stvarnom trenutku roditelj često nije imao informacije, kontrolu ili mogućnosti koje mu se poslije čine očitima.

Ako se iste misli stalno ponavljaju, može pomoći razgovor s osobom kojoj vjerujete ili stručnjakom, osobito ako su pitanja povezana s medicinskim liječenjem, nesrećom ili okolnostima koje još pokušavate razumjeti.

Ako imate neodgovorena pitanja o liječenju ili samom tijeku događaja, razumno je zatražiti razgovor s liječničkim timom koji je dijete liječio. Sustavni pregledi iskustava roditelja pokazuju da roditeljima nakon smrti često trebaju jasne informacije, mogućnost postavljanja dodatnih pitanja i razumljivo objašnjenje onoga što se dogodilo. [1]

Ako je smrt bila iznenadna ili traumatska

Iznenadna smrt, nesreća, nasilna smrt ili smrt kojoj je roditelj neposredno svjedočio mogu uz žalovanje donijeti i traumatske reakcije.

To može uključivati neželjene slike događaja, noćne more, snažno izbjegavanje mjesta ili situacija koje podsjećaju na smrt, naglašenu uznemirenost ili osjećaj da se događaj stalno ponovno odvija u glavi.

U takvim okolnostima nije potrebno čekati da prođe određeni broj mjeseci prije razgovora sa stručnjakom. Žalovanje i trauma mogu postojati istodobno, a pomoć može biti usmjerena upravo na najteže simptome koji ometaju svakodnevni život.

Partner može tugovati potpuno drugačije

Kada dva roditelja izgube isto dijete, lako je očekivati da će tugovati na sličan način. To se često ne događa.

Jedan roditelj može željeti stalno govoriti o djetetu. Drugi se može povući u posao ili praktične obaveze. Jednome mogu biti važne fotografije, grob, predmeti i rituali. Drugome svaki podsjetnik može u određenom razdoblju biti pretežak.

Razlike u načinu tugovanja mogu stvoriti dodatnu napetost upravo onda kada je oboma potrebna podrška. Istraživanja parova nakon smrti djeteta opisuju razlike u izražavanju emocija, vremenu povratka svakodnevnim aktivnostima i načinima održavanja povezanosti s djetetom. [4]

Zato je korisnije pitati:

„Što ti danas treba od mene?”

nego pokušavati procijeniti tugu prema tome tko više plače, govori ili pokazuje osjećaje.

Ako razgovori stalno završavaju sukobom, šutnjom ili osjećajem da se morate međusobno štititi tako da ništa ne govorite, partnersko ili individualno savjetovanje može pružiti prostor u kojem oba načina tugovanja mogu postojati bez natjecanja.

Ako imate drugu djecu

Braća i sestre također gube važan odnos, a istodobno promatraju vlastite roditelje u dubokoj tuzi. Njihove reakcije mogu biti vrlo različite ovisno o dobi, odnosu s preminulim djetetom, okolnostima smrti i načinu na koji obitelj razgovara o gubitku.

Neka djeca žele puno razgovarati. Druga se brzo vraćaju igri, školi ili prijateljima. To ne znači nužno da ne tuguju. Djeca i adolescenti mogu tugu izražavati i kroz promjene ponašanja, povlačenje, ljutnju, strah, teškoće u školi ili povećanu potrebu za sigurnošću i blizinom roditelja. [7]

Roditelj u vlastitoj boli ne mora imati snage za svaki razgovor. U tome mogu pomoći druga sigurna odrasla osoba, član obitelji, školski stručni suradnik ili stručnjak za mentalno zdravlje.

Važno je da druga djeca u obitelji ne dobiju poruku da moraju biti „dobri” kako ne bi dodatno opterećivala roditelje ili da moraju preuzeti ulogu djeteta koje je umrlo.

Detaljnije o tome kako razgovarati s djetetom o smrti treba obraditi u zasebnom vodiču.

Fotografije, soba, odjeća i drugi predmeti ne moraju biti riješeni odmah

Nakon smrti često se pojavi pitanje što učiniti s djetetovom sobom, odjećom, igračkama, fotografijama, porukama ili drugim osobnim stvarima.

Ne postoji psihološki rok u kojem bi se te stvari morale spremiti, podijeliti ili ukloniti.

Nekome je važno da soba neko vrijeme ostane ista. Netko želi dio stvari rano podijeliti članovima obitelji. Netko čuva odjeću, izrađuje album, fotografira predmete ili odabere nekoliko stvari koje imaju posebno značenje.

Istraživanja o takozvanim nastavljajućim vezama pokazuju da mnogi roditelji i članovi obitelji zadržavaju osjećaj povezanosti s preminulim djetetom kroz uspomene, predmete, priče, rituale ili aktivnosti koje povezuju s djetetom. Za neke je to utješno, dok drugi određene podsjetnike doživljavaju kao preteške. [5, 6]

Nije cilj prisiliti se ni na čuvanje ni na uklanjanje stvari. Dovoljno je da odluke budu vaše i da ne budu donesene samo zato što netko drugi smatra da je „vrijeme”.

Rođendani, godišnjice i događaji koji se više neće dogoditi

Tuga se može ponovno pojačati oko datuma koji imaju značenje: rođendana, godišnjice smrti, blagdana, početka školske godine ili obiteljskih okupljanja.

Ponekad su teški i događaji koji se odnose na tuđu djecu. Matura prijateljeva djeteta, vjenčanje nećaka ili rođenje unuka kod prijatelja mogu istodobno izazvati iskrenu radost zbog drugih i bol zbog vlastitog gubitka.

Te dvije emocije mogu postojati istodobno.

Nekim roditeljima pomaže unaprijed odlučiti što žele učiniti na važan datum. To može biti odlazak na određeno mjesto, paljenje svijeće, priprema omiljenog jela, gledanje fotografija, razgovor s bliskim ljudima, humanitarna aktivnost ili potpuno privatan dan bez posebnog rituala.

Ritual nije obveza. Njegova vrijednost postoji samo ako vama nešto znači.

Povratak na posao i među ljude može biti težak iz drugih razloga nego što očekujete

Povratak na posao ne znači da je osoba spremna prestati tugovati. Ponekad je posao potreban zbog financija, ponekad pruža strukturu, a ponekad je povratak vrlo težak jer traži koncentraciju, razgovore i odgovaranje na pitanja kolega.

Može pomoći unaprijed odlučiti koliko želite govoriti o smrti i postoji li kolega ili nadređena osoba koja može drugima prenijeti osnovnu informaciju umjesto vas.

Isto vrijedi za društvene situacije. Ne morate prihvatiti svaki poziv. Ne morate odgovarati na svako pitanje. Možete otići ranije ili jednostavno reći da danas ne želite razgovarati o tome.

Podrška je najkorisnija kada odgovara stvarnoj potrebi osobe koja tuguje. Nekada je to razgovor, nekada pomoć u kući, nekada društvo bez mnogo riječi, a nekada mogućnost da se neko vrijeme bude sam.

Kada potražiti stručnu pomoć

Snažna tuga nakon smrti djeteta sama po sebi nije bolest i ne postoji rok nakon kojeg bi roditelj trebao biti „dobro”. Ipak, postoje situacije u kojima stručna pomoć može biti važna.

Razgovor sa stručnjakom ima smisla potražiti ako:

• osjećate da više ne možete održavati osnovno svakodnevno funkcioniranje
• tjeskoba, depresivnost ili beznađe postaju sve jači
• mjesecima gotovo ništa osim gubitka ne uspijeva zaokupiti vašu pažnju
• osjećaj krivnje postaje toliko snažan da se ne možete odmaknuti od samookrivljavanja
• koristite alkohol, lijekove ili druge tvari kako biste izdržali dan
• traumatske slike, noćne more ili izbjegavanje snažno ometaju život
• odnosi u obitelji postaju izrazito narušeni
• osjećate da ne možete ili ne želite nastaviti živjeti.

Postoji i dijagnoza produljenog poremećaja žalovanja. Prema DSM-5-TR kriterijima, kod odraslih se dijagnoza ne postavlja prije nego što je od smrti prošlo najmanje 12 mjeseci, a simptomi moraju biti trajni, izrazito teški, značajno ometati funkcioniranje te nadilaziti očekivane društvene, kulturne ili religijske obrasce. [8]

To ne znači da prije 12 mjeseci ne treba tražiti pomoć. Taj se vremenski kriterij odnosi na dijagnozu, ne na pravo ili potrebu za podrškom.

Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj

Ako ne znate kome se obratiti, Služba za mentalno zdravlje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pruža informacije, podršku i usmjeravanje prema dostupnim stručnim uslugama.

Kontakt:

• 01 7815 652
• 091 468 3067
• mentalno.zdravlje@hzjz.hr

Za krizno stanje i prevenciju suicida KBC Zagreb na svojim aktualnim stranicama navodi:

• Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335, 0–24 sata

Ako postoji neposredna opasnost da ćete nauditi sebi ili drugoj osobi, ili je život izravno ugrožen, nazovite 112 ili 194.

Kako izgleda nastavak života nakon smrti djeteta

Nastavak života nakon smrti djeteta ne mora izgledati kao povratak na život prije gubitka.

Neke se stvari mogu vratiti: posao, razgovori, obiteljske obaveze, interesi i trenuci zadovoljstva. Druge se mogu trajno promijeniti. Uspomena na dijete može ostati dio obiteljskih razgovora, važnih datuma, fotografija, rituala ili načina na koji roditelj donosi određene odluke.

To ne znači da je osoba „zapela u prošlosti”. Za mnoge roditelje odnos s djetetom ne završava potpunim prekidom, nego se mijenja iz fizičkog odnosa u odnos koji postoji kroz sjećanje, značenje i trag koji je dijete ostavilo u njihovu životu.

Možda će jednoga dana biti moguće govoriti o djetetu i istodobno osjećati i tugu i zahvalnost. Možda će neki datumi uvijek biti teški. Možda će se i nakon mnogo godina pojaviti val tuge koji vas iznenadi.

Ništa od toga samo po sebi ne znači da niste nastavili živjeti.

Prilagodba gubitku ne mjeri se time koliko ste rijetko tužni. Mnogo je važnije možete li uz tugu ponovno imati odnose, svakodnevicu, odluke, interese i razloge zbog kojih ostajete uključeni u vlastiti život.

Česta pitanja

Koliko traje žalovanje nakon smrti djeteta?

Ne postoji jedinstven rok. Smrt djeteta može imati dugotrajan emocionalni učinak, a intenzitet tuge ne mijenja se jednakom brzinom kod svih roditelja. Važnije od samog broja mjeseci jest mijenja li se s vremenom sposobnost funkcioniranja i postoje li trenuci u kojima život ponovno može sadržavati nešto osim gubitka.

Je li normalno da i nakon dugo vremena svaki dan mislim na dijete?

Sama činjenica da često mislite na dijete nije dokaz da je žalovanje patološko. Mnogi roditelji dugo zadržavaju snažnu unutarnju povezanost s djetetom. Razlog za stručnu procjenu više je pitanje koliko vas simptomi ograničavaju, uzrokuju li trajnu i tešku patnju te onemogućuju li svakodnevno funkcioniranje.

Je li normalno osjećati krivnju nakon smrti djeteta?

Krivnja i pitanja „što da sam…” česti su nakon smrti djeteta. Osjećaj krivnje, međutim, nije isto što i stvarna odgovornost. Ako se krivnja stalno ponavlja, postaje sve teža ili je vezana uz nejasne medicinske ili druge okolnosti smrti, korisno je o tome razgovarati sa stručnjakom ili zatražiti dodatno objašnjenje od relevantnog liječničkog tima.

Trebam li spremiti djetetove stvari kako bih mogao nastaviti dalje?

Ne postoji obvezan rok. Neki roditelji stvari dugo ostave na mjestu, drugi ih ranije razvrstaju, a mnogi zadrže odabrane predmete. Odluku je moguće donositi postupno i ne mora se donositi prema očekivanjima drugih ljudi.

Moj partner tuguje potpuno drugačije od mene. Znači li to da mu je manje stalo?

Ne. Razlike u načinu izražavanja tuge česte su među partnerima. Netko više govori, netko se povlači, netko traži aktivnosti, a netko više vremena provodi uz uspomene. Problem nastaje kada razlike postanu izvor stalnog sukoba ili potpune šutnje; tada stručna podrška može pomoći paru da razumije različite potrebe.

Kako pomoći drugom djetetu nakon smrti brata ili sestre?

Djeca također tuguju, ali to mogu pokazivati drugačije od odraslih. Važno je omogućiti im dobno primjeren, iskren razgovor, zadržati koliko je moguće osjećaj sigurnosti i rutine te pratiti promjene ponašanja ili funkcioniranja. Ako roditelj trenutačno nema snage za sve razgovore, može uključiti drugu sigurnu odraslu osobu ili stručnjaka. O ovoj temi treba imati zaseban detaljan vodič.

Kada je vrijeme za psihologa ili psihijatra?

Ne postoji minimalno vrijeme koje morate čekati. Stručnu pomoć možete potražiti odmah ako osjećate da vam je potrebna. Posebno je važno javiti se kada tuga, depresivnost, krivnja, trauma ili tjeskoba ozbiljno ometaju osnovno funkcioniranje ili se pogoršavaju. Ako se pojave misli o samoubojstvu ili osjećaj da niste sigurni sami sa sobom, potrebno je odmah tražiti kriznu ili hitnu pomoć.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Kako razgovarati s djetetom o smrti
• Kako pomoći osobi koja tuguje
• Kada potražiti psihološku pomoć

Izvori i stručna podloga

1. Meert K. L., Shear K., Newth C. J. L. i sur. – Caring for Parents after the Death of a Child
2. Limbo R. i sur. / sustavni pregled – Parental bereavement: impact of death of neonates and children under 12 years on personhood of parents
3. Meert K. L. i sur. – Complicated Grief, Depression and Post-Traumatic Stress Symptoms Among Bereaved Parents following their Child’s Death in the Pediatric Intensive Care Unit: A Follow-Up Study
4. Albuquerque S. i sur. – Risk and Resilience Factors Related to Parental Bereavement Following the Death of a Child with a Life-Limiting Condition
5. Foster T. L. i sur. – Comparison of Continuing Bonds Reported by Parents and Siblings After a Child's Death from Cancer
6. Ergun D. i sur. / noviji rad o nastavljajućim vezama – “As Long as I Live, My Sweet Boy You'll Be:” Parents' Continuing Bonds in Early Bereavement
7. Wilkins K. L., Woodgate R. L. / Current Grief Support in Pediatric Palliative Care
8. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
9. NHS – Get help with grief after bereavement or loss
10. Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Odjel za djelatnost savjetovališta za mentalno zdravlje
11. KBC Zagreb – Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu
12. gov.hr / Ministarstvo zdravstva – Hitna medicinska služba