Ukratko Tuga nakon smrti bliske osobe može biti vrlo intenzivna, a da pritom nije znak psihičkog poremećaja. Ne postoji jedan rok nakon kojeg biste se „morali oporaviti”. Ipak, stručnu pomoć vrijedi potražiti kada patnja postaje teško podnošljiva, kada se stanje pogoršava umjesto da se s vremenom barem povremeno olakšava, kada više ne možete funkcionirati u svakodnevnom životu ili kada se javljaju misli o samoozljeđivanju ili smrti.
Ne morate čekati da vam bude „dovoljno loše”. Razgovor sa stručnjakom može biti koristan i prije nego što se razvije ozbiljniji problem.
Najkraći odgovor: kada je vrijeme za stručnu pomoć?
Razmislite o razgovoru s psihologom, psihijatrom, liječnikom obiteljske medicine ili drugim odgovarajućim stručnjakom ako primjećujete jedno ili više sljedećeg:
- svakodnevne obveze već duže vrijeme jedva obavljate ili ih više ne možete obavljati
- tuga, tjeskoba, beznađe ili krivnja postaju sve jači
- gotovo se potpuno povlačite od drugih ljudi
- san, apetit ili koncentracija ozbiljno su narušeni
- osjećate da život više nema smisla ili da ne vidite budućnost
- stalno izbjegavate sve što podsjeća na osobu koja je umrla ili, suprotno tome, gotovo ne možete misliti ni na što drugo
- smrt je bila traumatska, nasilna ili iznenadna i vraćaju vam se uznemirujuće slike, noćne more ili snažan osjećaj straha
- alkohol, lijekove ili druge supstance sve češće koristite kako biste izdržali dan ili zaspali
- mjesecima osjećate vrlo intenzivnu čežnju i bol koja ozbiljno onemogućuje povratak svakodnevnom životu
- imate misli o samoozljeđivanju, suicidu ili osjećaj da niste sigurni sami sa sobom.
Jedan znak sam po sebi ne znači da imate poremećaj. Važnije je koliko su teškoće jake, koliko traju, pogoršavaju li se i koliko utječu na vaš život.
Intenzivna tuga nije isto što i bolest
Nakon smrti bliske osobe mogu se pojaviti valovi tuge, plač, ljutnja, krivnja, nemir, nesanica, problemi s koncentracijom, osjećaj nestvarnosti ili trenuci u kojima osoba želi biti sama. Neke reakcije mogu biti vrlo snažne i ponovno se javiti oko godišnjica, blagdana, rođendana ili drugih podsjetnika.
Takve reakcije mogu biti dio žalovanja. Ne postoji univerzalni raspored kroz koji svi prolaze niti se žalovanje mora odvijati u pravilnim fazama.
Ono što stručnjake više zabrinjava nije sama činjenica da ste tužni, nego obrazac u kojem patnja postaje trajno izrazito ometajuća, u kojem se osoba mjesecima ne može vratiti osnovnom funkcioniranju ili se istodobno razvijaju depresija, ozbiljna anksioznost, posttraumatske smetnje, zlouporaba alkohola ili druga stanja koja zahtijevaju procjenu.
Sedam znakova da bi razgovor sa stručnjakom mogao pomoći
1. Svakodnevno funkcioniranje ozbiljno je narušeno
Nakon gubitka je očekivano da neko vrijeme imate manje energije i koncentracije. Međutim, pomoć je posebno važna ako ne uspijevate ustati iz kreveta, brinuti o sebi, jesti, obavljati osnovne kućne obveze, odlaziti na posao ili održavati najosnovnije odnose.
HZJZ preporučuje traženje stručne pomoći kada psihičke teškoće dulje traju ili se pogoršavaju te kada značajno narušavaju san, odnose, radnu sposobnost ili kvalitetu života.
2. S vremenom vam nije barem povremeno lakše, nego sve teže
Žalovanje nije pravocrtno. Loš dan nakon nekoliko mirnijih dana ne znači da se vraćate na početak. Ipak, ako iz tjedna u tjedan primjećujete sve jaču bezvoljnost, tjeskobu, beznađe ili osjećaj da se više ne možete nositi sa svakodnevnim zahtjevima, ima smisla zatražiti stručnu procjenu.
Ne morate čekati određeni broj mjeseci samo zato što se tuga smatra „normalnom”. Pomoć se može potražiti u bilo kojem trenutku kada vam je potrebna.
3. Pojavljuju se simptomi depresije ili snažne anksioznosti
Žalovanje i depresija mogu se preklapati, ali nisu isto. Stručna procjena je korisna ako uz tugu imate trajno izrazito sniženo raspoloženje, gubitak interesa za gotovo sve, snažan osjećaj bezvrijednosti ili beznađa, izraženu tjeskobu, napadaje panike ili dugotrajne probleme sa spavanjem i funkcioniranjem.
Posebno je važno reagirati ako osoba govori da život više nema smisla, da bi bilo bolje da je nema ili da želi umrijeti.
4. Smrt je bila traumatska ili vam se događaj stalno vraća
Iznenadna, nasilna ili posebno potresna smrt može osim žalovanja ostaviti i traumatske simptome. To može uključivati noćne more, neželjene slike događaja, snažno izbjegavanje podsjetnika, nagle tjelesne reakcije straha ili osjećaj da se događaj ponovno odvija.
U takvoj situaciji stručna pomoć ne služi tome da „ukloni tugu”, nego da pomogne osobi nositi se i s traumatskim dijelom iskustva.
5. Povlačite se iz gotovo svih odnosa
Potreba za samoćom može biti normalna. Problem nastaje kada izolacija postane gotovo potpuna i dugotrajna, posebno ako osoba više nema nikoga s kim može razgovarati, odbija svaku podršku ili se osjeća potpuno odvojeno od drugih.
Podrška ne mora uvijek biti psihoterapija. Nekome će odgovarati individualni razgovor sa stručnjakom, nekome grupa podrške, a nekome kombinacija stručne i obiteljske podrške.
6. Alkohol, sedativi ili druge supstance postaju glavni način nošenja s tugom
Povremena želja da se „isključite” razumljiva je, ali rastuća potreba za alkoholom, sedativima ili drugim supstancama može dodatno pogoršati san, raspoloženje, tjeskobu i sposobnost donošenja odluka.
Ako primjećujete da bez toga sve teže prolazite kroz dan ili večer, vrijedi to otvoreno spomenuti liječniku ili stručnjaku za mentalno zdravlje.
7. Prošli su mjeseci, a intenzivna bol i dalje potpuno upravlja životom
Kod dijela ljudi vrlo intenzivna i onesposobljavajuća tuga traje neuobičajeno dugo. Američka psihijatrijska udruga u DSM-5-TR opisuje prolonged grief disorder kao trajnu, intenzivnu zaokupljenost preminulom osobom ili čežnju za njom uz dodatne simptome i značajno narušeno funkcioniranje. Za odrasle se dijagnoza ne postavlja prije nego što je od smrti prošlo najmanje 12 mjeseci, a za djecu i adolescente najmanje 6 mjeseci. Svjetska zdravstvena organizacija također je u ICD-11 uključila dijagnostičku kategoriju produljenog žalovanja.
Ti rokovi služe dijagnostici. Oni ne znače da osoba mora čekati šest ili dvanaest mjeseci prije nego što zatraži pomoć. Ako je patnja jaka i život ozbiljno narušen, pomoć se može i treba tražiti ranije.
Kada pomoć ne treba odgađati
Hitna podrška Ako imate misli o samoozljeđivanju ili suicidu, mislite da biste mogli sebi nešto učiniti, ne možete ostati sigurni ili je osoba u neposrednoj opasnosti, nemojte čekati redovni termin.
U Hrvatskoj možete nazvati 112, jedinstveni broj hitnih službi, koji radi 24 sata dnevno. KBC Zagreb na svojoj aktualnoj stranici navodi Telefon za krizna stanja i prevenciju suicida 01 2376 335, 0–24 sata.
Ako možete, uključite osobu od povjerenja i nemojte ostati sami dok ne dobijete stručnu pomoć.
Kome se obratiti?
Ne morate unaprijed znati koja vam je vrsta stručnjaka potrebna.
Liječnik obiteljske medicine
Može biti dobar prvi korak ako uz emocionalne teškoće imate i nesanicu, izraženu iscrpljenost, promjene apetita, tjelesne simptome ili niste sigurni kome se dalje obratiti. Liječnik može procijeniti treba li dodatna psihološka ili psihijatrijska obrada.
Psiholog ili drugi stručnjak za mentalno zdravlje
Razgovor može pomoći u razumijevanju reakcija na gubitak, prepoznavanju obrazaca koji otežavaju prilagodbu i pronalaženju načina da se postupno vratite životnim obvezama bez poricanja važnosti osobe koja je umrla.
Psihijatar
Psihijatar je liječnik koji procjenjuje mentalno zdravlje i može procijeniti postoje li uz žalovanje i depresija, anksiozni poremećaj, posttraumatske smetnje ili drugo stanje koje zahtijeva liječenje. Sama tuga nije automatski razlog za lijekove, ali popratna stanja ponekad zahtijevaju medicinsku procjenu i liječenje.
HZJZ i županijske službe
Ako ne znate kome se obratiti, Služba za mentalno zdravlje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pruža informacije o dostupnim uslugama i može vas usmjeriti prema stručnjacima i resursima. HZJZ navodi telefonsko informiranje radnim danom od 10 do 14 sati na broju 01 7815 652 te e-mail mentalno.zdravlje@hzjz.hr.
HZJZ također navodi da su usluge mentalnog zdravlja dostupne kroz županijske zavode za javno zdravstvo, a njihovo Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja u Zagrebu pruža punoljetnim osobama kratkotrajnu stručnu psihološku podršku, anonimno i besplatno, bez uputnice.
Kako izgleda prvi razgovor sa stručnjakom?
Prvi razgovor obično nije test koji morate „proći”. Stručnjak će pokušati razumjeti što se dogodilo, kako se osjećate, kako spavate i jedete, možete li raditi i brinuti o sebi, kakvu podršku imate te postoje li misli o samoozljeđivanju ili drugi sigurnosni rizici.
Možete govoriti o osobi koja je umrla, ali ne morate odmah ispričati sve detalje. Dovoljno je početi od onoga što vam je trenutno najteže.
Ako nakon nekoliko susreta osjećate da vam način rada određene osobe ne odgovara, razumno je razgovarati o tome ili potražiti drugog stručnjaka. Dobar profesionalni odnos važan je dio pomoći.
Što ako nisam siguran je li mi „dovoljno teško” za psihologa?
Za traženje pomoći ne morate dokazati da je vaše žalovanje teže od tuđeg i ne morate imati dijagnozu.
Ponekad je dovoljan razlog to što mjesecima nosite nešto sami i želite neutralno mjesto za razgovor. Ponekad je razlog strah da ćete opteretiti obitelj. Ponekad želite razumjeti zašto vas određeni trenuci toliko preplavljuju.
Stručna pomoć nije rezervirana samo za krizu. Može služiti i tome da kriza ne postane dublja.
Kako predložiti pomoć osobi koja tuguje
Ako ste zabrinuti za blisku osobu, bolje je govoriti o onome što konkretno primjećujete nego joj postavljati dijagnozu.
Umjesto: „Moraš psihologu”, korisnije je reći: „Vidim da već tjednima gotovo ne spavaš i da ti je sve teže otići na posao. Želiš li da zajedno pronađemo nekoga s kim možeš razgovarati?”
Ako osoba spominje da ne želi živjeti, da bi bilo bolje da je nema ili da razmišlja o samoubojstvu, takve izjave treba shvatiti ozbiljno i potražiti hitnu pomoć.
Najvažnije za zapamtiti
Ne postoji „ispravan” rok žalovanja. Stručnu pomoć ima smisla potražiti kada vam treba, a ne tek kada prođe unaprijed zadani broj mjeseci.
Posebno je važno reagirati kada tuga ozbiljno onemogućuje svakodnevni život, kada se stanje pogoršava, kada se razvijaju teški simptomi depresije, anksioznosti ili traume, kada alkohol ili lijekovi postaju glavni način nošenja s boli ili kada se pojave misli o samoozljeđivanju i smrti.
Traženje pomoći ne znači da želite zaboraviti osobu koju ste izgubili. Cilj je da uz gubitak ponovno možete živjeti, funkcionirati i zadržati odnos prema uspomeni bez toga da vas bol potpuno zaustavi.
Česta pitanja
Koliko dugo je normalno tugovati prije nego što potražim pomoć?
Ne postoji obvezno razdoblje čekanja. Pomoć možete potražiti u bilo kojem trenutku ako osjećate da vam je potrebna. Dijagnostički kriteriji za neka stanja imaju vremenske pragove, ali ti pragovi nisu uputa da morate čekati prije razgovora sa stručnjakom.
Je li normalno plakati i godinu dana nakon smrti bliske osobe?
Može biti. Godišnjice, blagdani, određena mjesta ili uspomene mogu ponovno izazvati snažnu tugu i dugo nakon smrti. Važnije od samog plača jest kako osoba ukupno funkcionira i postoji li između valova tuge prostor za druge emocije, odnose i svakodnevni život.
Kako razlikovati žalovanje od depresije?
Postoje preklapanja, pa se dijagnoza ne može postaviti samo prema jednoj razlici. Kod depresije su češći trajno sniženo raspoloženje, gubitak interesa za gotovo sve, beznađe ili osjećaj bezvrijednosti koji nadilaze samu čežnju za umrlom osobom. Ako niste sigurni, stručna procjena je korisnija od samodijagnosticiranja.
Trebam li psihologa ili psihijatra?
Ako niste sigurni, možete početi kod liječnika obiteljske medicine, psihologa ili savjetovališta za mentalno zdravlje. Psihijatar je posebno važan kada su simptomi teški, postoji rizik samoozljeđivanja, sumnja na depresiju ili drugo psihičko stanje, ili kada je potrebna medicinska procjena.
Liječi li se žalovanje lijekovima?
Tuga sama po sebi nije bolest koju treba automatski liječiti lijekovima. Ako se uz žalovanje razviju depresija, teška anksioznost, ozbiljna nesanica ili drugo stanje, psihijatar može procijeniti postoji li potreba za medicinskim liječenjem. Za trajno i ometajuće produljeno žalovanje postoje psihoterapijski pristupi usmjereni na prilagodbu gubitku.
Gdje mogu dobiti pomoć ako ne znam kome se obratiti?
Za nehitne informacije o dostupnim uslugama mentalnog zdravlja HZJZ navodi broj 01 7815 652, radnim danom od 10 do 14 sati, i e-mail mentalno.zdravlje@hzjz.hr. Ako postoji neposredna opasnost ili mogućnost samoozljeđivanja, nazovite 112. KBC Zagreb navodi broj 01 2376 335 za krizna stanja i prevenciju suicida, 0–24 sata.
Važna napomena Ovaj članak daje opće informacije i ne može zamijeniti individualnu procjenu liječnika, psihologa ili psihijatra. Ako postoji neposredan rizik za život ili sigurnost, treba zatražiti hitnu pomoć.
Glavna fotografija: Kelly Sikkema / Unsplash. Fotografije su ilustrativne.
Izvori i stručna podloga
- Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Informiranje i savjetovanje o uslugama i resursima u području mentalnog zdravlja
- Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja
- Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Povratak na posao nakon godišnjeg odmora: kako očuvati mentalno zdravlje i prevenirati izgaranje
- Klinički bolnički centar Zagreb – Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu
- Ravnateljstvo civilne zaštite – Broj 112
- American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
- World Health Organization – Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders (CDDR)
- NHS – Get help with grief after bereavement or loss