Author: admin

Ako ne znate što napraviti danas

Ako ste upravo saznali da je netko blizak vašem prijatelju, članu obitelji ili kolegi umro, dovoljno je krenuti jednostavno:

• javite se kratkom porukom ili pozivom
• priznajte što se dogodilo, bez traženja „pravih” riječi
• slušajte ako osoba želi govoriti i prihvatite tišinu ako ne želi
• ponudite jednu konkretnu stvar koju stvarno možete napraviti
• javite se ponovno za nekoliko dana ili tjedana, ne samo neposredno nakon smrti

Ne morate osobu razveseliti niti joj pronaći objašnjenje za ono što se dogodilo. Vaša je uloga prvenstveno pokazati da nije sama.

Javite se, čak i ako ne znate što reći

Strah da ćemo reći nešto pogrešno često dovede do toga da ne kažemo ništa. Osobi koja tuguje takva tišina može izgledati kao udaljavanje upravo u trenutku kada joj je blizina drugih posebno važna.

Poruka ne mora biti duga. Možete napisati, primjerice:

Žao mi je zbog tvoje mame. Mislim na tebe. Ne moraš odgovarati na poruku.

ili:

Ne znam što bih rekao da ovo bude lakše, ali želim da znaš da sam tu.

Ako ste poznavali osobu koja je umrla, možete spomenuti njezino ime ili kratku uspomenu. Mnogi ljudi se boje da će spominjanjem pokojnika „podsjetiti” ožalošćenu osobu na gubitak. Ona na gubitak već misli. Važno je samo pratiti njezinu reakciju i ne forsirati razgovor ako ga ne želi.

Slušajte bez pokušaja da „popravite” tugu

Žalovanje nije problem koji se može riješiti jednom rečenicom. Kada osoba želi govoriti, pokušajte slušati bez brzog davanja savjeta, uspoređivanja s vlastitim iskustvima ili traženja pozitivne strane situacije.

Osoba može govoriti o smrti više puta, vraćati se na iste detalje ili ponavljati iste uspomene. Može plakati, biti ljuta, zbunjena, šutjeti ili u jednom trenutku govoriti o pokojniku, a u sljedećem o sasvim svakodnevnim stvarima. Takve promjene ne znače da tuguje „pogrešno”.

Dobro je dopustiti i tišinu. Ponekad je prisutnost druge osobe korisnija od razgovora.

Ako ne znate što odgovoriti, možete reći:

Slušam te.

Ne moraš mi ništa objašnjavati.

Želiš li mi pričati o njemu/njoj ili bi ti danas više odgovaralo da pričamo o nečem drugom?

Što je bolje ne govoriti

Većina neugodnih rečenica izgovara se iz dobre namjere. Problem je što mogu umanjiti ono što osoba osjeća ili joj stvoriti dojam da bi se trebala osjećati drukčije.

Pokušajte izbjegavati rečenice poput:

• „Znam točno kako se osjećaš.”
• „Moraš biti jak/a.”
• „Vrijeme liječi sve.”
• „Barem je dugo živio/la.”
• „Barem više ne pati.”
• „Imaš još djecu/obitelj, moraš zbog njih dalje.”
• „Na boljem je mjestu.” ako ne znate dijeli li osoba takvo vjerovanje

Umjesto objašnjavanja gubitka, bolje je priznati ga. Primjerice: „Žao mi je. Znam da ti je jako važan/važna.”

Ako kažete nešto što osobu povrijedi, nije potrebno dugo se opravdavati. Jednostavna isprika i spremnost da poslušate često su dovoljni: „Oprosti, nisam to dobro rekao. Nisam htio umanjiti ono što prolaziš.”

Ponudite konkretnu pomoć, ne samo „javi ako nešto treba”

Osoba koja tuguje možda nema energije procijeniti što joj treba, organizirati pomoć i zatim nekoga zamoliti za nju. Zato je konkretnu ponudu često lakše prihvatiti nego općenito „tu sam ako me trebaš”.

Možete ponuditi nešto jasno i ograničeno:

• „Mogu ti u četvrtak donijeti ručak. Odgovara li ti oko 17 sati?”
• „Idem sutra u trgovinu. Mogu li ti uzeti namirnice?”
• „Mogu ovaj tjedan pokupiti djecu iz škole ako ti to olakšava.”
• „Ako želiš, mogu te odvesti na termin ili obaviti vožnju umjesto tebe.”
• „Mogu prošetati psa danas i u subotu.”

Pomoć treba ponuditi, a ne preuzeti kontrolu. Ne rješavajte dokumente, financije, osobne stvari pokojnika ili druge osjetljive obveze bez jasnog pristanka osobe kojoj pomažete.

Ako nešto obećate, važno je da to zaista možete ispuniti. Pouzdanost je korisnija od velikih obećanja koja se poslije ne mogu održati.

Nemojte nestati nakon sprovoda

U prvim danima nakon smrti često se javi mnogo ljudi. Dolaze poruke, pozivi, posjeti i praktična pomoć. Nakon sprovoda taj se krug može brzo smanjiti, upravo kada osoba počinje ostajati sama s promjenama koje je gubitak donio.

Zato podrška ne treba završiti s pogrebom. Kratka poruka nakon dva ili tri tjedna, poziv mjesec dana poslije ili jednostavno pitanje „Kako ti je danas?” može biti važnije nego što se čini.

Ako osoba ne odgovori, nemojte to odmah shvatiti kao odbijanje. Možete ostaviti prostor i javiti se ponovno nakon nekog vremena, bez pritiska da mora razgovarati.

Vrijedi zapamtiti i datume koji bi mogli biti teški, primjerice rođendan pokojnika, godišnjicu smrti, blagdane ili obiteljske događaje. Ne morate imati posebnu poruku. Dovoljno je dati do znanja da ste se sjetili.

Dopustite osobi da tuguje na svoj način

Ne postoji jedan ispravan oblik žalovanja niti raspored kroz koji svi prolaze istim redom. Netko će puno govoriti o osobi koja je umrla, netko će trebati više samoće. Netko će se brzo vratiti poslu i rutini, a netko će za to trebati više vremena.

Smijeh, izlazak s prijateljima ili dobar dan ne znače da osoba više ne tuguje. Isto tako, suze nisu jedino mjerilo dubine gubitka.

Pokušajte ne procjenjivati je li netko „predugo” tužan samo zato što je od smrti prošlo nekoliko mjeseci. Važnije je kako osoba funkcionira i treba li joj dodatna podrška nego usporedba s tuđim iskustvom.

Kada osoba ne želi razgovarati

Neki ljudi žele puno govoriti, a neki ne. Pokušaj da se osobu „otvori” pod svaku cijenu može biti dodatno opterećenje.

Ako kaže da ne želi razgovarati, možete odgovoriti:

U redu. Ne moramo pričati o tome. Samo da znaš da sam tu. Javit ću ti se ponovno za nekoliko dana.

Možete ponuditi i društvo bez razgovora o gubitku: kratku šetnju, kavu, zajednički obrok ili pomoć oko nečeg praktičnog.

Poštivanje granice ne znači nestati. Znači ostaviti mogućnost kontakta bez pritiska.

Ako i vi tugujete za istom osobom

Ponekad pokušavate podržati nekoga dok i sami tugujete. Tada je normalno da nemate neograničenu snagu i da vam trebaju vlastiti prostor i podrška.

Možete dijeliti uspomene i tugu, ali nije realno očekivati da jedna ožalošćena osoba nosi emocionalni teret svih ostalih. Ako ste vrlo iscrpljeni, potražite još nekoga s kim možete razgovarati i raspodijelite praktičnu pomoć među više članova obitelji ili prijatelja.

Ne obećavajte dostupnost 24 sata dnevno ako to ne možete održati. Jasna i pouzdana granica bolja je od obećanja koje ćete morati povući.

Kada potaknuti stručnu pomoć

Tuga nakon smrti sama po sebi nije bolest. Ipak, nekim ljudima uz podršku obitelji i prijatelja treba i pomoć psihologa, psihoterapeuta, liječnika ili drugog kvalificiranog stručnjaka.

Razgovor o stručnoj pomoći ima smisla ako osoba sama kaže da se ne može nositi sa svakodnevicom, ako su tjeskoba ili potištenost vrlo izražene, ako se teškoće dugotrajno ne smanjuju i ozbiljno ometaju svakodnevne aktivnosti ili ako se pojavljuju misli o samoozljeđivanju ili smrti.

Ne morate dijagnosticirati što joj se događa. Možete reći:

Čini mi se da ti je sada jako teško nositi ovo sam/a. Želiš li da zajedno pronađemo kome se možeš javiti?

Ako pristane, možete pomoći pronaći kontakt, dogovoriti termin ili otići s njom do liječnika ili stručnjaka ako to želi.

Ako postoji neposredna opasnost

Ako osoba govori da bi si mogla nauditi, ima namjeru to učiniti ili procjenjujete da postoji neposredna opasnost za njezin život ili zdravlje, situaciju shvatite ozbiljno. Ako je sigurno, ostanite uz osobu i nazovite 112. U Hrvatskoj je 112 besplatan jedinstveni broj za hitne službe i dostupan je neprekidno.

Kako podrška može izgledati kroz vrijeme

Razdoblje	Što često može pomoći
Prvi dani	Kratka poruka, prisutnost, hrana, prijevoz, pomoć s jednostavnim svakodnevnim zadacima
Prvi tjedni	Slušanje, konkretna praktična pomoć, kratki pozivi bez pritiska
Nakon sprovoda	Nastavak kontakta kada se početna podrška okoline smanji
Mjeseci poslije	Povremeni pozivi, šetnja, kava, spremnost da se govori o pokojniku ako osoba to želi
Rođendani, godišnjice i blagdani	Kratka poruka kojom pokazujete da ste se sjetili, bez očekivanja odgovora

Najvažnije nije napraviti savršenu gestu. Korisnije je biti pouzdan, poštovati granice i ostati prisutan i kada prođu dani u kojima se svi drugi javljaju.

Česta pitanja

Što napisati osobi koja je nekoga izgubila?

Napišite kratko i osobno. Primjerice: „Žao mi je zbog tvog tate. Mislim na tebe. Ne moraš odgovarati.” Nije potrebno tražiti veliku ili mudru rečenicu. Važnije je priznati gubitak i pokazati da ste dostupni.

Treba li spominjati osobu koja je umrla?

Ako ožalošćena osoba želi govoriti o njoj, da. Možete koristiti njezino ime, podijeliti uspomenu ili pitati želi li pričati. Nemojte inzistirati ako primijetite da osoba ne želi razgovor.

Što ako stalno ponavlja istu priču o smrti ili posljednjim danima?

Nemojte je prekidati samo zato što ste priču već čuli. Ponavljanje događaja i uspomena može biti dio načina na koji osoba pokušava razumjeti što se dogodilo. Ako vam je razgovor pretežak, možete postaviti vlastitu granicu bez omalovažavanja njezine potrebe da govori.

Treba li osobu poticati da izađe među ljude?

Možete pozvati, ali nemojte prisiljavati. Bolje je ponuditi konkretnu, jednostavnu aktivnost poput kratke šetnje ili kave i prihvatiti „ne” bez uvrijeđenosti. Ponekad će društvo pomoći, a ponekad će osobi više odgovarati samoća.

Koliko dugo se treba javljati?

Ne postoji rok nakon kojeg podrška više nije potrebna. Mnogima je posebno teško kada se nakon prvih tjedana ljudi prestanu javljati. Povremeni kontakt tijekom sljedećih mjeseci može biti vrlo vrijedan, osobito oko važnih datuma.

Što ako osoba odbija stručnu pomoć?

Ako nema neposredne opasnosti, ne možete je prisiliti. Možete izraziti zabrinutost, ponuditi pomoć pri pronalasku stručnjaka i ostati dostupni. Ako postoji neposredan rizik za život ili zdravlje, nazovite 112.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Koliko traje žalovanje
• Kada potražiti psihološku pomoć
• Kako organizirati pogreb u Hrvatskoj: koraci, dokumenti i što dogovoriti

Izvori i stručna podloga

1. Marie Curie – Supporting someone who is grieving
2. Cruse Bereavement Support – What to say when someone is grieving
3. NHS – Grief after bereavement or loss
4. American Psychological Association – Grief: Coping with the loss of your loved one
5. Ravnateljstvo civilne zaštite MUP-a RH – Broj 112

Ne postoji način na koji roditelj „treba” tugovati. Netko će puno govoriti o djetetu, netko će dugo imati vrlo malo riječi. Netko će tražiti društvo, a netko mir. Jedan dan može biti gotovo nepodnošljiv, a sljedeći može sadržavati nekoliko sasvim običnih trenutaka. Nijedna od tih reakcija sama po sebi ne govori koliko ste voljeli svoje dijete.

Ovaj tekst odnosi se na smrt sina ili kćeri bez obzira na njihovu dob. Gubitak djeteta tijekom trudnoće ili mrtvorođenje imaju dodatne medicinske, obiteljske i psihološke posebnosti te zaslužuju zaseban vodič.

Zašto gubitak djeteta može zahvatiti cijeli osjećaj života

Roditeljstvo nije samo odnos s drugom osobom. Ono je često i dio načina na koji osoba doživljava sebe: kao nekoga tko brine, štiti, planira, prati odrastanje i razmišlja o djetetovoj budućnosti.

Nakon smrti djeteta zato se ne gubi samo sadašnjost. Mogu se izgubiti i očekivani događaji koji se više neće dogoditi: sljedeći rođendan, završetak škole, zajedničko putovanje, posao, vjenčanje, unuci ili jednostavno još mnogo običnih razgovora i dana.

Zbog toga se uz tugu mogu pojaviti osjećaj nestvarnosti, snažna čežnja, ljutnja, krivnja, praznina, gubitak smisla ili osjećaj da je dio vlastitog identiteta nestao. Stručna literatura opisuje da smrt djeteta može snažno utjecati na emocionalno zdravlje, odnose, svakodnevno funkcioniranje i način na koji roditelj vidi sebe i budućnost. [1, 2]

To ipak ne znači da svaki roditelj mora doživjeti iste reakcije niti da snažna tuga automatski znači psihički poremećaj.

Ne postoji pravilan redoslijed žalovanja

Nakon smrti djeteta reakcije često nisu uredne ni predvidljive.

Mogu se pojaviti:

• šok i osjećaj da se događaj nije stvarno dogodio
• emocionalna utrnulost
• intenzivna tuga i čežnja
• ljutnja na sebe, druge ljude, liječnike, okolnosti ili samu činjenicu da se to dogodilo
• krivnja i stalno vraćanje na pitanja „što da sam…”
• problemi sa spavanjem, apetitom i koncentracijom
• potreba da stalno govorite o djetetu ili, suprotno tome, potreba da o smrti neko vrijeme ne govorite
• teškoće s povratkom u uobičajene obaveze
• snažne reakcije na fotografije, mjesta, glazbu, mirise ili druge podsjetnike.

Takvi osjećaji ne moraju dolaziti određenim redoslijedom. Mogu se izmjenjivati i vraćati. Razdoblje u kojem ste uspjeli funkcionirati ne znači da je žalovanje završilo, kao što snažan val tuge nakon nekoliko mirnijih dana ne znači da ste se vratili na početak.

Posebno je važno ne procjenjivati vlastitu tugu prema tuđim očekivanjima. Rečenice poput „moraš biti jak”, „vrijeme je da nastaviš dalje” ili „trebaš se pomiriti s tim” često više govore o nelagodi osobe koja ih izgovara nego o stvarnim potrebama roditelja koji tuguje.

U prvim danima i tjednima smanjite ono što od sebe očekujete

Neposredno nakon smrti često istodobno dolaze pogreb, obitelj, telefonski pozivi, poruke, dokumenti i ljudi koji žele pomoći. U takvom razdoblju nije realno očekivati da ćete funkcionirati kao prije.

Ako možete, pokušajte dan svesti na nekoliko osnovnih stvari:

• pojesti barem nešto i piti dovoljno tekućine
• uzeti redovitu terapiju ako je koristite
• pokušati odmoriti, čak i kada san nije dobar
• prepustiti dio praktičnih obaveza osobi kojoj vjerujete
• ne donositi teške i teško povratne odluke samo zato što ih drugi očekuju odmah.

Kada netko kaže „javi ako ti što treba”, ponekad je lakše dati konkretnu obavezu. Netko može otići u trgovinu, odgovoriti na dio poruka, pripremiti obrok, odvesti vas na dogovoreni razgovor ili jednostavno sjediti uz vas dok rješavate nešto što vam se čini preteško.

Pomoć ne mora uvijek biti razgovor o osjećajima. U prvim danima obična praktična pomoć može biti jednako važna.

Krivnja i pitanja „što sam mogao napraviti drugačije?”

Krivnja je česta tema u žalovanju nakon smrti djeteta. Roditeljska uloga prirodno uključuje osjećaj odgovornosti za zaštitu djeteta, pa se nakon smrti um može iznova vraćati na odluke, razgovore, simptome ili događaje koji su prethodili smrti.

Mogu se pojaviti misli poput:

„Zašto nisam ranije primijetio?”

„Jesam li trebao tražiti drugo mišljenje?”

„Zašto sam ga taj dan pustila da ode?”

„Jesam li mogao nešto spriječiti?”

„Zašto sam baš ja ostao živ?”

Važno je razlikovati osjećaj krivnje od dokazane odgovornosti. Nakon što znamo ishod, događaje iz prošlosti lako promatramo kao da su tada bili jednako jasni kao danas. U stvarnom trenutku roditelj često nije imao informacije, kontrolu ili mogućnosti koje mu se poslije čine očitima.

Ako se iste misli stalno ponavljaju, može pomoći razgovor s osobom kojoj vjerujete ili stručnjakom, osobito ako su pitanja povezana s medicinskim liječenjem, nesrećom ili okolnostima koje još pokušavate razumjeti.

Ako imate neodgovorena pitanja o liječenju ili samom tijeku događaja, razumno je zatražiti razgovor s liječničkim timom koji je dijete liječio. Sustavni pregledi iskustava roditelja pokazuju da roditeljima nakon smrti često trebaju jasne informacije, mogućnost postavljanja dodatnih pitanja i razumljivo objašnjenje onoga što se dogodilo. [1]

Ako je smrt bila iznenadna ili traumatska

Iznenadna smrt, nesreća, nasilna smrt ili smrt kojoj je roditelj neposredno svjedočio mogu uz žalovanje donijeti i traumatske reakcije.

To može uključivati neželjene slike događaja, noćne more, snažno izbjegavanje mjesta ili situacija koje podsjećaju na smrt, naglašenu uznemirenost ili osjećaj da se događaj stalno ponovno odvija u glavi.

U takvim okolnostima nije potrebno čekati da prođe određeni broj mjeseci prije razgovora sa stručnjakom. Žalovanje i trauma mogu postojati istodobno, a pomoć može biti usmjerena upravo na najteže simptome koji ometaju svakodnevni život.

Partner može tugovati potpuno drugačije

Kada dva roditelja izgube isto dijete, lako je očekivati da će tugovati na sličan način. To se često ne događa.

Jedan roditelj može željeti stalno govoriti o djetetu. Drugi se može povući u posao ili praktične obaveze. Jednome mogu biti važne fotografije, grob, predmeti i rituali. Drugome svaki podsjetnik može u određenom razdoblju biti pretežak.

Razlike u načinu tugovanja mogu stvoriti dodatnu napetost upravo onda kada je oboma potrebna podrška. Istraživanja parova nakon smrti djeteta opisuju razlike u izražavanju emocija, vremenu povratka svakodnevnim aktivnostima i načinima održavanja povezanosti s djetetom. [4]

Zato je korisnije pitati:

„Što ti danas treba od mene?”

nego pokušavati procijeniti tugu prema tome tko više plače, govori ili pokazuje osjećaje.

Ako razgovori stalno završavaju sukobom, šutnjom ili osjećajem da se morate međusobno štititi tako da ništa ne govorite, partnersko ili individualno savjetovanje može pružiti prostor u kojem oba načina tugovanja mogu postojati bez natjecanja.

Ako imate drugu djecu

Braća i sestre također gube važan odnos, a istodobno promatraju vlastite roditelje u dubokoj tuzi. Njihove reakcije mogu biti vrlo različite ovisno o dobi, odnosu s preminulim djetetom, okolnostima smrti i načinu na koji obitelj razgovara o gubitku.

Neka djeca žele puno razgovarati. Druga se brzo vraćaju igri, školi ili prijateljima. To ne znači nužno da ne tuguju. Djeca i adolescenti mogu tugu izražavati i kroz promjene ponašanja, povlačenje, ljutnju, strah, teškoće u školi ili povećanu potrebu za sigurnošću i blizinom roditelja. [7]

Roditelj u vlastitoj boli ne mora imati snage za svaki razgovor. U tome mogu pomoći druga sigurna odrasla osoba, član obitelji, školski stručni suradnik ili stručnjak za mentalno zdravlje.

Važno je da druga djeca u obitelji ne dobiju poruku da moraju biti „dobri” kako ne bi dodatno opterećivala roditelje ili da moraju preuzeti ulogu djeteta koje je umrlo.

Detaljnije o tome kako razgovarati s djetetom o smrti treba obraditi u zasebnom vodiču.

Fotografije, soba, odjeća i drugi predmeti ne moraju biti riješeni odmah

Nakon smrti često se pojavi pitanje što učiniti s djetetovom sobom, odjećom, igračkama, fotografijama, porukama ili drugim osobnim stvarima.

Ne postoji psihološki rok u kojem bi se te stvari morale spremiti, podijeliti ili ukloniti.

Nekome je važno da soba neko vrijeme ostane ista. Netko želi dio stvari rano podijeliti članovima obitelji. Netko čuva odjeću, izrađuje album, fotografira predmete ili odabere nekoliko stvari koje imaju posebno značenje.

Istraživanja o takozvanim nastavljajućim vezama pokazuju da mnogi roditelji i članovi obitelji zadržavaju osjećaj povezanosti s preminulim djetetom kroz uspomene, predmete, priče, rituale ili aktivnosti koje povezuju s djetetom. Za neke je to utješno, dok drugi određene podsjetnike doživljavaju kao preteške. [5, 6]

Nije cilj prisiliti se ni na čuvanje ni na uklanjanje stvari. Dovoljno je da odluke budu vaše i da ne budu donesene samo zato što netko drugi smatra da je „vrijeme”.

Rođendani, godišnjice i događaji koji se više neće dogoditi

Tuga se može ponovno pojačati oko datuma koji imaju značenje: rođendana, godišnjice smrti, blagdana, početka školske godine ili obiteljskih okupljanja.

Ponekad su teški i događaji koji se odnose na tuđu djecu. Matura prijateljeva djeteta, vjenčanje nećaka ili rođenje unuka kod prijatelja mogu istodobno izazvati iskrenu radost zbog drugih i bol zbog vlastitog gubitka.

Te dvije emocije mogu postojati istodobno.

Nekim roditeljima pomaže unaprijed odlučiti što žele učiniti na važan datum. To može biti odlazak na određeno mjesto, paljenje svijeće, priprema omiljenog jela, gledanje fotografija, razgovor s bliskim ljudima, humanitarna aktivnost ili potpuno privatan dan bez posebnog rituala.

Ritual nije obveza. Njegova vrijednost postoji samo ako vama nešto znači.

Povratak na posao i među ljude može biti težak iz drugih razloga nego što očekujete

Povratak na posao ne znači da je osoba spremna prestati tugovati. Ponekad je posao potreban zbog financija, ponekad pruža strukturu, a ponekad je povratak vrlo težak jer traži koncentraciju, razgovore i odgovaranje na pitanja kolega.

Može pomoći unaprijed odlučiti koliko želite govoriti o smrti i postoji li kolega ili nadređena osoba koja može drugima prenijeti osnovnu informaciju umjesto vas.

Isto vrijedi za društvene situacije. Ne morate prihvatiti svaki poziv. Ne morate odgovarati na svako pitanje. Možete otići ranije ili jednostavno reći da danas ne želite razgovarati o tome.

Podrška je najkorisnija kada odgovara stvarnoj potrebi osobe koja tuguje. Nekada je to razgovor, nekada pomoć u kući, nekada društvo bez mnogo riječi, a nekada mogućnost da se neko vrijeme bude sam.

Kada potražiti stručnu pomoć

Snažna tuga nakon smrti djeteta sama po sebi nije bolest i ne postoji rok nakon kojeg bi roditelj trebao biti „dobro”. Ipak, postoje situacije u kojima stručna pomoć može biti važna.

Razgovor sa stručnjakom ima smisla potražiti ako:

• osjećate da više ne možete održavati osnovno svakodnevno funkcioniranje
• tjeskoba, depresivnost ili beznađe postaju sve jači
• mjesecima gotovo ništa osim gubitka ne uspijeva zaokupiti vašu pažnju
• osjećaj krivnje postaje toliko snažan da se ne možete odmaknuti od samookrivljavanja
• koristite alkohol, lijekove ili druge tvari kako biste izdržali dan
• traumatske slike, noćne more ili izbjegavanje snažno ometaju život
• odnosi u obitelji postaju izrazito narušeni
• osjećate da ne možete ili ne želite nastaviti živjeti.

Postoji i dijagnoza produljenog poremećaja žalovanja. Prema DSM-5-TR kriterijima, kod odraslih se dijagnoza ne postavlja prije nego što je od smrti prošlo najmanje 12 mjeseci, a simptomi moraju biti trajni, izrazito teški, značajno ometati funkcioniranje te nadilaziti očekivane društvene, kulturne ili religijske obrasce. [8]

To ne znači da prije 12 mjeseci ne treba tražiti pomoć. Taj se vremenski kriterij odnosi na dijagnozu, ne na pravo ili potrebu za podrškom.

Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj

Ako ne znate kome se obratiti, Služba za mentalno zdravlje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pruža informacije, podršku i usmjeravanje prema dostupnim stručnim uslugama.

Kontakt:

• 01 7815 652
• 091 468 3067
• mentalno.zdravlje@hzjz.hr

Za krizno stanje i prevenciju suicida KBC Zagreb na svojim aktualnim stranicama navodi:

• Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335, 0–24 sata

Ako postoji neposredna opasnost da ćete nauditi sebi ili drugoj osobi, ili je život izravno ugrožen, nazovite 112 ili 194.

Kako izgleda nastavak života nakon smrti djeteta

Nastavak života nakon smrti djeteta ne mora izgledati kao povratak na život prije gubitka.

Neke se stvari mogu vratiti: posao, razgovori, obiteljske obaveze, interesi i trenuci zadovoljstva. Druge se mogu trajno promijeniti. Uspomena na dijete može ostati dio obiteljskih razgovora, važnih datuma, fotografija, rituala ili načina na koji roditelj donosi određene odluke.

To ne znači da je osoba „zapela u prošlosti”. Za mnoge roditelje odnos s djetetom ne završava potpunim prekidom, nego se mijenja iz fizičkog odnosa u odnos koji postoji kroz sjećanje, značenje i trag koji je dijete ostavilo u njihovu životu.

Možda će jednoga dana biti moguće govoriti o djetetu i istodobno osjećati i tugu i zahvalnost. Možda će neki datumi uvijek biti teški. Možda će se i nakon mnogo godina pojaviti val tuge koji vas iznenadi.

Ništa od toga samo po sebi ne znači da niste nastavili živjeti.

Prilagodba gubitku ne mjeri se time koliko ste rijetko tužni. Mnogo je važnije možete li uz tugu ponovno imati odnose, svakodnevicu, odluke, interese i razloge zbog kojih ostajete uključeni u vlastiti život.

Česta pitanja

Koliko traje žalovanje nakon smrti djeteta?

Ne postoji jedinstven rok. Smrt djeteta može imati dugotrajan emocionalni učinak, a intenzitet tuge ne mijenja se jednakom brzinom kod svih roditelja. Važnije od samog broja mjeseci jest mijenja li se s vremenom sposobnost funkcioniranja i postoje li trenuci u kojima život ponovno može sadržavati nešto osim gubitka.

Je li normalno da i nakon dugo vremena svaki dan mislim na dijete?

Sama činjenica da često mislite na dijete nije dokaz da je žalovanje patološko. Mnogi roditelji dugo zadržavaju snažnu unutarnju povezanost s djetetom. Razlog za stručnu procjenu više je pitanje koliko vas simptomi ograničavaju, uzrokuju li trajnu i tešku patnju te onemogućuju li svakodnevno funkcioniranje.

Je li normalno osjećati krivnju nakon smrti djeteta?

Krivnja i pitanja „što da sam…” česti su nakon smrti djeteta. Osjećaj krivnje, međutim, nije isto što i stvarna odgovornost. Ako se krivnja stalno ponavlja, postaje sve teža ili je vezana uz nejasne medicinske ili druge okolnosti smrti, korisno je o tome razgovarati sa stručnjakom ili zatražiti dodatno objašnjenje od relevantnog liječničkog tima.

Trebam li spremiti djetetove stvari kako bih mogao nastaviti dalje?

Ne postoji obvezan rok. Neki roditelji stvari dugo ostave na mjestu, drugi ih ranije razvrstaju, a mnogi zadrže odabrane predmete. Odluku je moguće donositi postupno i ne mora se donositi prema očekivanjima drugih ljudi.

Moj partner tuguje potpuno drugačije od mene. Znači li to da mu je manje stalo?

Ne. Razlike u načinu izražavanja tuge česte su među partnerima. Netko više govori, netko se povlači, netko traži aktivnosti, a netko više vremena provodi uz uspomene. Problem nastaje kada razlike postanu izvor stalnog sukoba ili potpune šutnje; tada stručna podrška može pomoći paru da razumije različite potrebe.

Kako pomoći drugom djetetu nakon smrti brata ili sestre?

Djeca također tuguju, ali to mogu pokazivati drugačije od odraslih. Važno je omogućiti im dobno primjeren, iskren razgovor, zadržati koliko je moguće osjećaj sigurnosti i rutine te pratiti promjene ponašanja ili funkcioniranja. Ako roditelj trenutačno nema snage za sve razgovore, može uključiti drugu sigurnu odraslu osobu ili stručnjaka. O ovoj temi treba imati zaseban detaljan vodič.

Kada je vrijeme za psihologa ili psihijatra?

Ne postoji minimalno vrijeme koje morate čekati. Stručnu pomoć možete potražiti odmah ako osjećate da vam je potrebna. Posebno je važno javiti se kada tuga, depresivnost, krivnja, trauma ili tjeskoba ozbiljno ometaju osnovno funkcioniranje ili se pogoršavaju. Ako se pojave misli o samoubojstvu ili osjećaj da niste sigurni sami sa sobom, potrebno je odmah tražiti kriznu ili hitnu pomoć.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Kako razgovarati s djetetom o smrti
• Kako pomoći osobi koja tuguje
• Kada potražiti psihološku pomoć

Izvori i stručna podloga

1. Meert K. L., Shear K., Newth C. J. L. i sur. – Caring for Parents after the Death of a Child
2. Limbo R. i sur. / sustavni pregled – Parental bereavement: impact of death of neonates and children under 12 years on personhood of parents
3. Meert K. L. i sur. – Complicated Grief, Depression and Post-Traumatic Stress Symptoms Among Bereaved Parents following their Child’s Death in the Pediatric Intensive Care Unit: A Follow-Up Study
4. Albuquerque S. i sur. – Risk and Resilience Factors Related to Parental Bereavement Following the Death of a Child with a Life-Limiting Condition
5. Foster T. L. i sur. – Comparison of Continuing Bonds Reported by Parents and Siblings After a Child's Death from Cancer
6. Ergun D. i sur. / noviji rad o nastavljajućim vezama – “As Long as I Live, My Sweet Boy You'll Be:” Parents' Continuing Bonds in Early Bereavement
7. Wilkins K. L., Woodgate R. L. / Current Grief Support in Pediatric Palliative Care
8. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
9. NHS – Get help with grief after bereavement or loss
10. Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Odjel za djelatnost savjetovališta za mentalno zdravlje
11. KBC Zagreb – Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu
12. gov.hr / Ministarstvo zdravstva – Hitna medicinska služba

Zašto gubitak oca može pogoditi na više razina

Kada umre roditelj, ne gubimo samo jednu osobu. Mogu se promijeniti odnosi u obitelji, podjela odgovornosti, osjećaj pripadnosti i način na koji doživljavamo vlastitu životnu priču.

To vrijedi i kada smo već dugo odrasli.

Smrt oca može značiti:

• gubitak osobe s kojom smo dijelili svakodnevni ili povremeni odnos
• gubitak savjeta, praktične pomoći ili osjećaja oslonca
• nestanak nekih obiteljskih navika i rituala
• promjenu odnosa s majkom, braćom, sestrama ili drugim članovima obitelji
• osjećaj da je završilo jedno razdoblje vlastitog života
• suočavanje s vlastitim starenjem i prolaznošću
• preuzimanje obiteljskih uloga koje je otac ranije imao

Za nekoga će najteža biti sama odsutnost. Drugome će teško pasti promjena cijele obiteljske dinamike. Netko će tek nakon nekoliko mjeseci shvatiti koliko se stvari u njegovu životu oslanjalo na očevu prisutnost.

Istraživanja odraslih osoba koje su izgubile roditelja pokazuju da se uz samu smrt često pojavljuju i takozvani sekundarni gubici: promjene u svakodnevnom životu, obiteljskim ulogama, osjećaju identiteta i budućim očekivanjima.

Kako može izgledati tuga nakon smrti oca

Žalovanje nije samo osjećaj tuge.

Mogu se pojaviti:

• nevjerica ili osjećaj nestvarnosti
• jaka tuga i plač
• čežnja za ocem
• ljutnja
• osjećaj praznine
• krivnja zbog onoga što ste rekli, napravili ili niste napravili
• misli o posljednjim danima ili okolnostima smrti
• problemi s koncentracijom
• umor
• promjene sna ili apetita
• potreba za samoćom
• potreba da često razgovarate o ocu
• trenuci u kojima se osjećate gotovo uobičajeno, nakon kojih se tuga ponovno pojavi

Takve promjene ne moraju dolaziti urednim redoslijedom.

Možete jedan dan biti potpuno zaokupljeni gubitkom, a drugi se baviti poslom, djecom ili običnim obvezama. Suvremeni modeli žalovanja upravo takvo izmjenjivanje vremena usmjerenog na gubitak i vremena usmjerenog na svakodnevni život smatraju uobičajenim dijelom prilagodbe.

Zato trenutak u kojem se nasmijete, odete na posao, družite se ili nekoliko sati ne razmišljate o ocu ne znači da vam je manje značio.

Tuga se često vraća u valovima

Rođendan, blagdan, očev omiljeni predmet, poznata pjesma, miris, fotografija ili mjesto na kojem ste zajedno boravili mogu iznenada izazvati snažnu reakciju.

Ponekad će okidač biti očit. Ponekad neće.

To što se snažna tuga ponovno pojavi nakon razdoblja u kojem ste se osjećali bolje ne znači da ste se „vratili na početak”.

Ako ste s ocem bili vrlo bliski

Blizak odnos može značiti da nakon smrti nedostaje osoba koja je bila duboko uključena u vaš svakodnevni život.

Možda ste ga često zvali. Možda ste zajedno radili, putovali, popravljali stvari, gledali utakmice, išli na kavu ili razgovarali o problemima koje niste dijelili s drugima.

U takvoj situaciji tuga nije vezana samo uz prošlost. Pojavljuje se i pri zamišljanju budućnosti:

„Ovo bih mu ispričao.”

„Nazvao bih ga da ga pitam.”

„Volio bih da ovo vidi.”

Takvi trenuci mogu trajati dugo nakon smrti.

Nije potrebno iz života ukloniti svaku povezanost s ocem kako biste nastavili dalje. Uspomene, razgovor o njemu, fotografije, obiteljske priče i osobni rituali nekim ljudima omogućuju da odnos s preminulom osobom dobije novi oblik.

Drugima isti predmeti ili rituali mogu u određenom trenutku biti previše bolni. I jedno i drugo može biti razumljivo.

Ako je odnos s ocem bio težak, udaljen ili nedovršen

Smrt ne pretvara automatski složen odnos u dobar odnos.

Možete tugovati za ocem i istodobno biti ljuti na njega.

Možete osjećati olakšanje ako je odnos godinama bio izvor napetosti ili ako je dugo bio teško bolestan.

Možete žaliti za odnosom koji ste imali, ali i za odnosom koji ste se još nadali imati.

Nakon smrti više nema mogućnosti da se neke stvari kažu, objasne ili poprave. Zbog toga se mogu pojaviti pitanja poput:

„Zašto mu to nisam rekao?”

„Zašto nikada nismo riješili ono što je bilo između nas?”

„Jesam li mogao učiniti više?”

„Zašto ne osjećam ono što drugi očekuju da osjećam?”

Nije potrebno idealizirati osobu zato što je umrla. Moguće je istodobno priznati ono što je u odnosu bilo vrijedno i ono što je boljelo.

Ako vas takve misli dugo zaokupljaju ili izazivaju izrazitu krivnju, razgovor sa stručnom osobom može pomoći da odnos sagledate bez potrebe da mu naknadno dajete jednostavniju verziju nego što je stvarno bio.

Što može pomoći nakon smrti oca

Ne postoji postupak koji odgovara svima, ali nekoliko stvari može olakšati prve dane i mjesece.

1. Smanjite očekivanja od sebe

Koncentracija, energija i sposobnost donošenja odluka mogu neko vrijeme biti slabiji.

Nije realno očekivati da ćete neposredno nakon smrti funkcionirati potpuno jednako kao prije nje.

Ako možete, pojednostavite obveze i ostavite prostor za odmor.

2. Prihvatite konkretnu pomoć

Ljudi često kažu: „Javi ako nešto treba.”

Ponekad je lakše odgovoriti konkretnim zahtjevom:

„Možeš li danas obaviti ovu kupnju?”

„Možeš li nazvati tu osobu umjesto mene?”

„Možeš li biti sa mnom dok rješavam dokumente?”

„Možemo li samo prošetati?”

Podrška ne mora uvijek biti razgovor o smrti.

3. Nemojte procjenjivati vlastito žalovanje prema drugima

Braća i sestre mogu istog oca doživljavati vrlo različito.

Jedna osoba može često plakati. Druga može odmah početi rješavati praktične stvari. Treća se može povući.

Različite reakcije ne govore nužno tko je oca više volio.

Svako dijete ima vlastiti odnos s roditeljem i vlastite uspomene na njega.

4. Dopustite si predah od tuge

Ponekad je potrebno razmišljati o ocu, pregledavati fotografije ili razgovarati o onome što se dogodilo.

Ponekad je potrebno nekoliko sati ne baviti se gubitkom.

Posao, šetnja, kuhanje, druženje ili film nisu izdaja osobe koja je umrla.

Žalovanje može uključivati i suočavanje s gubitkom i postupno sudjelovanje u životu koji se nastavlja.

5. Čuvajte osnovnu dnevnu strukturu

U razdobljima intenzivne tuge korisno je vratiti se jednostavnim stvarima:

• redovitim obrocima
• osnovnoj higijeni
• spavanju koliko je moguće
• kretanju
• kontaktu s ljudima kojima vjerujete
• smanjenju pretjeranog korištenja alkohola ili drugih sredstava za „isključivanje” osjećaja

Cilj nije disciplinirati tugu, nego pomoći tijelu i umu da podnesu razdoblje povećanog opterećenja.

Uspomene na oca ne morate „ostaviti iza sebe”

Starija shvaćanja žalovanja ponekad su naglašavala potrebu da se osoba postupno emocionalno odvoji od pokojnika.

Današnja istraživanja daju složeniju sliku.

Za mnoge ljude veza s osobom koja je umrla nastavlja postojati kroz uspomene, vrijednosti, predmete, obiteljske priče i načine na koje je ta osoba utjecala na njihov život.

Možda ćete:

• sačuvati neki očev predmet
• nastaviti tradiciju koju je započeo
• pripremati njegovo omiljeno jelo
• posjećivati mjesto na kojem ste zajedno boravili
• pričati djeci ili unucima priče o njemu
• napisati mu pismo
• obilježavati njegov rođendan
• u važnim trenucima razmišljati što bi vam savjetovao

Takva povezanost nekome donosi utjehu, a nekome ne. Istraživanja ne podupiru ideju da je održavanje takve veze uvijek dobro ili da ju je potrebno prekinuti. Važno je kako ona djeluje upravo na vas.

Posebno teški mogu biti događaji koje je otac trebao doživjeti

Neke od najsnažnijih reakcija mogu se pojaviti tek poslije pogreba.

Vjenčanje.

Rođenje djeteta.

Vaš rođendan.

Očev rođendan.

Dan očeva.

Božić.

Obiteljsko okupljanje.

Kupnja kuće.

Uspjeh o kojem biste mu ranije odmah javili.

Tada se ne javlja samo sjećanje na osobu koja je umrla. Postaje vidljivo i ono što više neće biti moguće zajedno doživjeti.

Dobro je unaprijed znati da takvi dani mogu biti teški i odlučiti želite li ih provesti u društvu, obilježiti na neki osobni način ili taj dan imati manje obveza.

Ne morate svaku godišnjicu obilježavati.

Kada tuga nakon smrti oca traje dugo

Ne postoji datum nakon kojeg biste „morali biti dobro”.

Kod većine ljudi intenzitet nekih reakcija s vremenom se mijenja, ali uspomena i povremena tuga mogu ostati godinama.

Sama činjenica da vam otac nedostaje nakon godinu, pet ili dvadeset godina nije znak psihičkog poremećaja.

Važnije je koliko vas simptomi ograničavaju u životu.

Stručnu pomoć vrijedi potražiti ako, primjerice:

• dugo ne možete obavljati osnovne svakodnevne aktivnosti
• intenzitet tuge ostaje izrazito visok i ne pokazuje znakove promjene
• gotovo potpuno izbjegavate ljude, mjesta ili aktivnosti
• osjećate snažnu i trajnu krivnju ili bezvrijednost
• imate dugotrajne probleme sa spavanjem
• sve češće koristite alkohol, lijekove ili druge tvari kako biste izdržali dan
• okolnosti smrti stalno proživljavate kao traumatski događaj
• osjećate da život više nema smisla
• pojavljuju se misli o samoozljeđivanju ili samoubojstvu

Poremećaj produljenog žalovanja stručna je dijagnoza i ne određuje se samo prema tome koliko je vremena prošlo. Prema kriterijima DSM-5-TR za odrasle, procjenjuju se izrazito intenzivni simptomi koji traju najmanje 12 mjeseci nakon smrti, uz značajnu patnju ili teškoće u svakodnevnom funkcioniranju te uzimanje u obzir kulturnih, društvenih i vjerskih okolnosti.

Dijagnozu ne treba postavljati samostalno.

Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj

Za početni razgovor možete se obratiti liječniku obiteljske medicine, psihologu, psihijatru ili savjetovalištu za mentalno zdravlje.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi da se njihovu Savjetovalištu za mentalno zdravlje mogu javiti i osobe koje prolaze kroz tugovanje. Dostupne su i službe za mentalno zdravlje pri županijskim zavodima za javno zdravstvo.

Ne morate prestati tugovati da biste nastavili živjeti

Prilagodba na smrt oca ne znači da ćete doći do dana kada vam više ništa neće značiti.

Za mnoge ljude promijeni se način na koji nose gubitak.

U početku tuga može zauzimati gotovo sav prostor. Kasnije između tih trenutaka ponovno dolaze posao, odnosi, planovi i obični dani. Uspomena na oca može ostati dio života bez potrebe da svaki dan bude jednako bolan.

Nema obveze zaboraviti.

Nema propisanog trenutka kada treba prestati govoriti o njemu.

I nema jednog načina na koji izgleda „dobro odrađeno” žalovanje.

Česta pitanja

Koliko traje žalovanje nakon smrti oca?

Ne postoji jedinstven rok. Kod mnogih ljudi intenzitet tuge s vremenom slabi, ali pojedini valovi tuge mogu se pojavljivati godinama, osobito uz godišnjice i važne životne događaje. Trajanje samo po sebi ne određuje je li žalovanje problematično.

Je li normalno često razmišljati o ocu nakon njegove smrti?

Da. Misli, uspomene i čežnja uobičajeni su nakon gubitka bliske osobe. Kod mnogih ljudi s vremenom postaju manje intenzivni ili rjeđi.

Je li normalno osjećati olakšanje nakon očeve smrti?

Može biti, osobito nakon dugotrajne bolesti, velike patnje ili vrlo teškog odnosa. Olakšanje i tuga mogu postojati istodobno. Jedan osjećaj ne poništava drugi.

Zašto moja braća ili sestre ne tuguju kao ja?

Djeca istih roditelja nemaju potpuno isti odnos s njima. Različita iskustva, osobnost, životna situacija i način suočavanja mogu dovesti do vrlo različitih reakcija nakon iste smrti.

Trebam li maknuti očeve stvari?

Ne postoji rok. Neki ljudi ih žele razvrstati brzo, drugima je za to potrebno mnogo vremena. Ako odluka nije hitna, možete postupati tempom koji vam je podnošljiv.

Je li loše ako nakon nekoliko mjeseci ponovno uživam u životu?

Nije. Trenuci zadovoljstva ili normalnog svakodnevnog funkcioniranja ne znače da ste zaboravili oca niti da ste ga manje voljeli.

Je li normalno tugovati za ocem i nakon godinu dana?

Da. Tuga i osjećaj nedostajanja mogu trajati mnogo dulje. Stručna procjena postaje posebno važna kada su simptomi izrazito intenzivni i dugotrajno ozbiljno ometaju svakodnevni život.

Kada bih trebao razgovarati s psihologom?

Ne morate čekati da situacija postane nepodnošljiva. Razgovor sa stručnom osobom može biti koristan ako se teško nosite s gubitkom, ako vas krivnja ili okolnosti smrti neprestano zaokupljaju, ako se povlačite iz života ili jednostavno osjećate da vam je potrebna pomoć u razumijevanju onoga što proživljavate.

Glavna fotografija: LOGAN WEAVER | @LGNWVR / Unsplash.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Gubitak majke: kako se nositi s tugom nakon njezine smrti
• Kako pomoći osobi koja tuguje
• Što učiniti kada netko umre? Prvi koraci nakon smrti u Hrvatskoj

Izvori i stručna podloga

1. National Cancer Institute – Grief, Bereavement, and Loss
2. Stroebe M, Schut H. – The Dual Process Model of Coping with Bereavement
3. Fiore J. – A Systematic Review of the Dual Process Model of Coping With Bereavement
4. The impact of continuing bonds following bereavement: A systematic review
5. Grieving the loss of parents: A qualitative study of bereaved adult children
6. Parental Death and Mid-adulthood Depressive Symptoms
7. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
8. Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja
9. KBC Zagreb – Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu

Smrt majke može promijeniti mnogo više od svakodnevice. Može promijeniti osjećaj obitelji, doma, vlastitog mjesta među bližnjima i osobu kojoj smo se godinama spontano obraćali. To se može dogoditi bez obzira na to imamo li 20, 50 ili 70 godina.

Ne postoji ispravan način na koji biste trebali tugovati za majkom. Tuga može uključivati duboku žalost, ali i nevjericu, ljutnju, krivnju, prazninu, olakšanje ili razdoblja u kojima naizgled ne osjećate gotovo ništa. Te reakcije mogu se izmjenjivati i ne moraju slijediti nikakav redoslijed.

Cilj nije što prije „preboljeti” majčinu smrt. S vremenom je važnije pronaći način da nastavite živjeti s činjenicom da je nema, bez potrebe da izbrišete odnos koji ste s njom imali.

Zašto gubitak majke može toliko promijeniti život

Majka može biti roditelj, osoba kojoj se povjeravamo, član obitelji koji povezuje druge, izvor praktične pomoći ili jednostavno netko za koga smo pretpostavljali da će još dugo biti dio našeg života.

Zato nakon njezine smrti ponekad ne nedostaje samo jedna osoba.

Može nedostajati:

• netko koga ste nazivali kada vam se dogodilo nešto važno
• osjećaj da postoji osoba koja poznaje gotovo cijelu vašu životnu priču
• mjesto na koje ste dolazili
• obiteljska okupljanja kakva su nekada bila
• pomoć oko djece ili svakodnevnih obveza
• osoba koja je održavala kontakt među članovima obitelji
• određeni osjećaj sigurnosti ili pripadanja

Istraživanja među odraslim osobama koje su izgubile roditelja opisuju upravo takve „sekundarne gubitke”, uključujući promjene obiteljskih uloga, odgovornosti, usamljenost i drugačiji doživljaj obitelji nakon smrti roditelja. [3]

Važno je ipak ne pretpostaviti da je svaki odnos majke i djeteta bio blizak. Za nekoga je majka bila najveći oslonac. Za drugoga je odnos bio težak, udaljen ili pun neriješenih sukoba. I jedno i drugo može snažno utjecati na način tugovanja.

Tuga nakon smrti majke ne mora izgledati onako kako ste zamišljali

Neki ljudi puno plaču. Drugi dugo funkcioniraju gotovo uobičajeno.

Netko želi stalno govoriti o majci, dok drugi ne može izgovoriti njezino ime bez potrebe da promijeni temu.

Mogu se pojaviti:

• tuga i čežnja
• osjećaj praznine
• šok i nevjerica
• ljutnja
• razdražljivost
• krivnja
• teškoće koncentracije
• umor
• promjene spavanja ili apetita
• osjećaj usamljenosti
• olakšanje
• potreba da budete sami
• potreba da stalno budete među ljudima

Sve to može biti dio žalovanja. Nema potrebe mjeriti vlastitu tugu prema tuđoj niti prema tome koliko plačete.

Ako ne plačete, to ne znači da ne tugujete

Neposredno nakon smrti neki ljudi osjećaju emocionalnu otupjelost ili djeluju izrazito sabrano. Posebno se to može dogoditi kada treba organizirati pogreb, razgovarati s rodbinom, rješavati dokumente ili brinuti o drugim članovima obitelji.

Tuga se ne mora pojaviti odjednom.

Ponekad snažnije dođe tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, kada završe praktične obveze i ljudi oko vas nastave sa svojim životom.

Ako osjećate olakšanje, to ne znači da ste majku manje voljeli

Olakšanje se može pojaviti nakon dugotrajne bolesti, intenzivne skrbi, majčine patnje ili višegodišnjeg teškog odnosa.

Moguće je istodobno osjećati olakšanje što je završilo teško razdoblje i veliku tugu zato što je majka umrla.

Jedna emocija ne poništava drugu.

Kada je odnos s majkom bio težak

Smrt ne pretvara složen odnos automatski u jednostavan.

Ako ste s majkom imali česte sukobe, bili udaljeni, niste razgovarali ili vam je odnos donosio bol, nakon smrti mogu se pojaviti vrlo proturječne reakcije.

Možete tugovati za majkom kakva je bila, ali i za odnosom kakav ste željeli imati, a više ga ne možete izgraditi.

Česte su misli poput:

„Zašto joj nisam rekao što sam želio?”

„Jesam li mogao nešto popraviti?”

„Zašto me ovo toliko boli kada nismo bili bliski?”

„Zašto osjećam olakšanje?”

Nije potrebno naknadno idealizirati odnos samo zato što je osoba umrla. Moguće je priznati i ono što je bilo dobro i ono što je bilo teško.

Ako se zbog neriješenog odnosa javljaju jaka krivnja, ljutnja ili misli koje vas dugo zaokupljaju, razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom može pomoći da ih obradite bez potrebe da mijenjate stvarnu povijest tog odnosa.

Što može pomoći u prvim tjednima

U prvom razdoblju nakon smrti nije nužno rješavati pitanje kako ćete živjeti bez majke „od sada nadalje”.

Ponekad je dovoljno baviti se današnjim danom.

Smanjite očekivanja od sebe

Koncentracija, energija i sposobnost donošenja odluka mogu biti slabije nego inače. Ako je moguće, velike obveze podijelite na manje dijelove.

Neke stvari mogu pričekati.

Zadržite osnovnu rutinu koliko možete

Redoviti obroci, san, kratka šetnja, tuširanje i izlazak iz kuće mogu izgledati nevažno, ali upravo osnovna rutina često daje strukturu danu u razdoblju kada je mnogo toga izgubilo uobičajeni oblik.

Prihvatite konkretnu pomoć

Ljudima koji vam žele pomoći često je lakše dati konkretan zadatak nego odgovoriti na općenito pitanje „Treba li ti što?”.

Možete zamoliti nekoga da:

• donese ručak
• obavi kupnju
• odvede dijete na trening
• riješi jedan telefonski poziv
• bude s vama nekoliko sati
• jednostavno dođe na kavu

Ne morate cijelo vrijeme razgovarati o smrti da bi nečija prisutnost bila korisna.

Nemojte očekivati da ćete se osjećati jednako svaki dan

Jedan relativno miran dan ne znači da je žalovanje završilo.

Jednako tako, snažan val tuge nekoliko mjeseci poslije ne znači da ste se „vratili na početak”.

Žalovanje se često mijenja kroz vrijeme, a podsjetnici na osobu mogu ponovno pojačati emocije.

Kada se nakon majčine smrti promijeni cijela obitelj

Smrt majke ponekad promijeni odnose između svih koji su ostali.

Jedno dijete može preuzeti praktične obveze. Drugo se može povući. Netko će željeti često govoriti o majci, dok će drugi pokušavati što prije nastaviti s uobičajenim životom.

To lako stvara nesporazume.

Različit način tugovanja ne znači nužno različitu količinu ljubavi prema majci.

Ako imate braću ili sestre, korisno je ne očekivati da će oni reagirati poput vas. Ista majka nije nužno značila isti odnos svakom djetetu.

Nakon njezine smrti mogu se promijeniti i odnosi s ocem, očuhom, bakom i djedom, partnerom ili vlastitom djecom. Neke obiteljske uloge koje je majka prije imala netko će možda pokušati prenijeti na vas.

Imate pravo procijeniti koje obveze možete preuzeti, a koje ne možete.

Posebno teški dani mogu doći bez upozorenja

Rođendani, godišnjica smrti i blagdani očiti su podsjetnici.

Ali jednako snažno mogu djelovati:

• Majčin dan
• miris određene hrane
• poznata pjesma
• njezin rukopis
• fotografija koju niste dugo vidjeli
• telefonski broj u imeniku
• obiteljska vijest koju biste joj nekada odmah javili
• rođenje djeteta ili unuka
• vjenčanje
• vlastita bolest
• preseljenje ili druga velika životna promjena

Ponekad se tuga pojavi upravo u sretnom trenutku jer postanemo svjesni da majka nije prisutna da ga vidi.

To nije znak da s vama nešto nije u redu.

Za dane za koje unaprijed znate da bi mogli biti teški možete napraviti jednostavan plan. Možete biti s obitelji, provesti dan sami, otići na mjesto koje vam nešto znači, skuhati njezino jelo ili potpuno odustati od obilježavanja.

Ne postoji obvezan ritual.

Ne morate zaboraviti majku da biste nastavili živjeti

Jedna od zastarjelih predodžbi o žalovanju jest da se od osobe koja je umrla treba emocionalno „odvojiti” kako bi se moglo krenuti dalje.

Suvremena istraživanja žalovanja pokazuju složeniju sliku. Mnogim ljudima pomaže zadržati neku vrstu unutarnje ili simbolične povezanosti s preminulom osobom. Drugima takvi podsjetnici u određenom razdoblju povećavaju bol. Ne postoji jedan pristup koji odgovara svima. [6]

Povezanost s majkom nakon njezine smrti može izgledati vrlo jednostavno:

• sačuvati nekoliko važnih predmeta
• pripremati njezin recept
• nastaviti obiteljsku tradiciju
• pričati djeci ili unucima priče o njoj
• složiti fotografije
• zapisati uspomene dok su još svježe
• povremeno otići na mjesto koje je voljela
• napisati joj pismo koje nikome ne morate pokazati

Ne morate čuvati sve njezine stvari da biste sačuvali odnos s njom.

I ne morate raditi ništa od navedenoga ako vam to ne odgovara.

Što napraviti s majčinim stvarima

Često se vrlo rano pojavi pitanje odjeće, osobnih predmeta, fotografija i stvari u njezinu domu.

Za to ne postoji psihološki „ispravan” rok.

Ako okolnosti dopuštaju, ne morate donositi sve odluke odjednom.

Možete stvari privremeno ostaviti kako jesu. Možete odabrati nekoliko predmeta koje sigurno želite zadržati, a ostalo rješavati kasnije. Možete zamoliti drugu osobu da bude uz vas kada budete prolazili kroz njih.

Nekome će ranije pospremanje donijeti olakšanje. Drugome će pomisao na to mjesecima biti preteška.

Oba odgovora mogu biti razumljiva.

Kada je vrijeme potražiti stručnu pomoć

Intenzivna tuga nakon smrti sama po sebi nije bolest.

Kod većine ljudi ona se s vremenom mijenja i postupno postaje manje dominantna, iako se može ponovno pojačati u određenim trenucima.

Pomoć psihologa, psihoterapeuta, liječnika ili drugog stručnjaka ipak vrijedi potražiti ako osjećate da više ne možete sami nositi ono što se događa.

Posebno obratite pozornost ako:

• dulje vrijeme jedva funkcionirate u svakodnevnom životu
• ne možete se brinuti za sebe ili osobe koje ovise o vama
• tjeskoba ili sniženo raspoloženje postaju sve izraženiji
• gotovo ste potpuno prekinuli kontakt s drugim ljudima
• alkohol, lijekove ili druge tvari sve češće koristite kako biste izdržali dan
• osjećaj krivnje, bezvrijednosti ili beznađa postaje izrazito snažan
• imate misli da život više nema smisla
• pomišljate da biste si mogli nauditi

Stručna pomoć nije rezervirana za trenutak kada više uopće ne možete funkcionirati. Možete je potražiti i jednostavno zato što ne želite kroz ovo prolaziti sami.

Produženo žalovanje nije isto što i „predugo tugovanje”

Američko psihijatrijsko udruženje razlikuje uobičajeno žalovanje od poremećaja produženog žalovanja. Kod odraslih se dijagnoza ne postavlja prije nego što prođe najmanje 12 mjeseci od smrti, a nije dovoljan samo protok vremena. Potrebni su intenzivni i trajni simptomi koji značajno narušavaju funkcioniranje te prelaze ono što se očekuje u kulturnom, društvenom i vjerskom kontekstu osobe. [2]

Zato sama činjenica da vam majka i nakon godinu, dvije ili deset godina nedostaje ne znači da imate poremećaj.

Ako vas žalovanje ozbiljno onemogućava u svakodnevnom životu, procjenu treba prepustiti stručnjaku, a ne pokušavati postaviti dijagnozu prema internetu.

Ako vam je potrebna hitna pomoć

Ne morate se „vratiti na staro”

Nakon gubitka majke često se govori o povratku u normalan život.

Ali život se ne mora vratiti na stanje prije smrti da bi ponovno mogao postati dobar.

Neke se stvari promijene trajno.

S vremenom se može dogoditi da se sjećate majke bez iste količine boli, da ponovno uživate u stvarima koje volite, da imate dane u kojima o njezinoj smrti gotovo ne razmišljate, a da vam ona pritom nije ništa manje važna.

Nastaviti živjeti ne znači ostaviti majku iza sebe.

Za mnoge ljude to znači pronaći novo mjesto za taj odnos u vlastitom životu.

Česta pitanja o gubitku majke

Koliko traje žalovanje nakon smrti majke?

Ne postoji rok koji vrijedi za sve. Intenzitet žalovanja kod većine ljudi s vremenom se mijenja, ali pojedini trenuci tuge mogu se pojavljivati godinama. Važnije od broja mjeseci je kako se osjećaji mijenjaju i koliko možete funkcionirati u svakodnevnom životu.

Je li normalno da nakon smrti majke ne plačem?

Da. Ljudi različito reagiraju na gubitak. Neki plaču mnogo, drugi vrlo malo ili tek nakon određenog vremena. Količina suza nije mjera bliskosti s majkom niti dubine gubitka.

Je li normalno osjećati olakšanje kada majka umre?

Može biti, osobito nakon dugotrajne bolesti, zahtjevne skrbi ili vrlo teškog odnosa. Olakšanje zbog prestanka patnje ili iscrpljujuće situacije može postojati istodobno s tugom.

Zašto mi je nekoliko mjeseci nakon smrti teže nego odmah nakon nje?

Prvi dani i tjedni često su ispunjeni praktičnim obvezama, ljudima i neposrednim šokom. Kasnije podrška okoline može oslabjeti, a svakodnevica jasnije pokazati koliko se život promijenio. To nije neobična reakcija.

Kada trebam maknuti majčine stvari?

Ne postoji univerzalno pravilo. Ako ne postoji praktičan razlog za žurbu, možete odluku donositi postupno. Nekome odgovara ranije pospremanje, dok drugome treba znatno više vremena.

Je li nezdravo i dalje razgovarati s majkom u mislima ili održavati njezine običaje?

Ne nužno. Održavanje simbolične povezanosti s preminulom osobom čest je dio žalovanja i nekim ljudima donosi utjehu. Važno je kako ta povezanost djeluje na vas. Ako vam pomaže živjeti i prilagođavati se gubitku, nije potrebno prekidati je samo zato što je prošlo određeno vrijeme.

Kada bih trebao razgovarati sa psihologom?

Kada osjećate da vam je razgovor potreban. Ne morate čekati da problem postane težak. Posebno je važno potražiti stručnu pomoć ako se stanje pogoršava, teško funkcionirate, gotovo ste potpuno izolirani, sve se više oslanjate na alkohol ili druge tvari ili imate misli o samoozljeđivanju ili smrti.

Glavna fotografija: Cheryl Winn-Boujnida / Unsplash.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Gubitak oca
• Kako pomoći osobi koja tuguje
• Što učiniti kada netko umre? Prvi koraci nakon smrti u Hrvatskoj

Izvori i stručna podloga

1. NHS – Get help with grief after bereavement or loss
2. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
3. Chan W. C. H., Lee C. W., Tsing R. W. M. – Grieving the loss of parents: A qualitative study of bereaved adult children who received professional support
4. Bowring J. i sur. – Daughter Adjustment to Life Following the Death of Their Mother: Scoping Review
5. Bowring J. i sur. – Biopsychosocial impacts of mother loss on daughters in Australia: Cross-sectional study
6. Hewson H. i sur. – The impact of continuing bonds following bereavement: A systematic review
7. Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja
8. Ravnateljstvo civilne zaštite MUP-a RH – Broj 112

Žalovanje se ne odvija prema kalendaru. Može se mijenjati iz dana u dan, a razdoblja u kojima se osjećamo stabilnije mogu se izmjenjivati s trenucima u kojima se tuga ponovno snažno javi. Stručni izvori zato ne određuju univerzalan rok u kojem bi osoba trebala prestati tugovati. [1]

Nema roka nakon kojeg biste „trebali biti dobro”

Pitanje „Koliko traje žalovanje?” često zapravo znači nešto drugo:

Je li normalno da me još uvijek toliko boli?

U većini slučajeva odgovor se ne može dati samo prema tome koliko je vremena prošlo.

Netko se nakon nekoliko mjeseci može vratiti većini svakodnevnih aktivnosti, a ipak snažno osjećati nedostatak osobe koja je umrla. Druga osoba može nakon istog razdoblja još imati velike teškoće s koncentracijom, spavanjem ili svakodnevnim obvezama.

Obje osobe mogu žalovati.

NHS Inform navodi da nema zadanog vremenskog okvira za žalovanje i da se osjećaji mogu pojavljivati iznenada ili dolaziti i prolaziti. Glavni NHS također navodi da osjećaji žalovanja kod većine ljudi s vremenom postaju manje intenzivni, ali ne određuje rok u kojem se to mora dogoditi. [1, 2]

Zato nije korisno uspoređivati vlastito žalovanje s tuđim.

Rečenice poput „prošlo je već šest mjeseci” ili „nakon godinu dana moraš krenuti dalje” mogu stvoriti dodatni osjećaj krivnje osobi kojoj je već teško.

Kako se žalovanje može mijenjati s vremenom

Žalovanje nema obvezne faze ni redoslijed. Ipak, kod mnogih ljudi tijekom vremena dolazi do promjene u intenzitetu i učestalosti tuge.

U prvim danima ili tjednima nakon smrti osoba može biti u šoku, osjećati nevjericu ili emocionalnu otupjelost. Istodobno se često mora baviti pogrebom, dokumentima, obitelji i drugim praktičnim obvezama.

Tek kasnije stvarnost gubitka nekim ljudima postaje emocionalno snažnija.

Tijekom sljedećih mjeseci mogu se izmjenjivati bolji i lošiji dani. Moguća su razdoblja relativno normalnog funkcioniranja nakon kojih se tuga ponovno pojavi vrlo snažno.

S vremenom kod mnogih ljudi takvi valovi postaju rjeđi ili kraći, ali to nije pravilo koje vrijedi za sve. [1, 2]

Povratak tuge ne znači povratak na početak

Rođendani, godišnjice smrti, blagdani, pjesma, mjesto, miris ili sasvim neočekivana uspomena mogu ponovno izazvati snažnu reakciju.

Takav trenutak može se dogoditi mjesecima ili godinama nakon smrti.

To što vas nakon dugog razdoblja ponovno preplavi tuga ne znači da je sve što ste do tada prošli bilo uzalud. Podsjetnici na osobu i gubitak mogu ponovno pojačati emocije i dugo nakon samog događaja. [3]

Zašto netko tuguje duže od druge osobe?

Trajanje i intenzitet žalovanja ne ovise samo o vremenu.

Na iskustvo gubitka mogu utjecati:

• koliko nam je osoba koja je umrla bila bliska
• kakav je bio odnos s tom osobom
• je li smrt bila očekivana ili iznenadna
• okolnosti smrti
• prethodna iskustva gubitka
• postojeće psihičke teškoće
• podrška obitelji i prijatelja
• druge životne poteškoće koje se događaju istodobno s gubitkom.

Američko psihijatrijsko udruženje među čimbenicima povezanima s težim i dugotrajnijim žalovanjem navodi, između ostaloga, okolnosti smrti, prethodne psihičke teškoće, nedostatak socijalne podrške i odnos s osobom koja je umrla. [4]

Zato nema mnogo smisla uspoređivati, primjerice, osobu koja je nakon duge bolesti izgubila udaljenijeg člana obitelji s osobom kojoj je iznenada umro partner, dijete ili osoba s kojom je provodila gotovo svaki dan.

Vrijeme je samo jedan dio priče.

Je li normalno tugovati i nakon godinu dana?

Da.

Sama činjenica da i nakon godinu dana osjećate tugu, nedostatak osobe ili povremeno snažnu emocionalnu bol ne znači da imate psihički poremećaj.

Važno je razlikovati trajanje žalovanja od produljenog poremećaja žalovanja.

Američko psihijatrijsko udruženje u DSM-5-TR za dijagnozu produljenog poremećaja žalovanja kod odraslih zahtijeva da je od smrti prošlo najmanje 12 mjeseci. Kod djece i adolescenata najmanje šest mjeseci. Međutim, protek vremena samo je jedan od kriterija.

Potrebni su i intenzivni, trajni simptomi te značajne teškoće u svakodnevnom funkcioniranju, uz procjenu društvenih, kulturnih i vjerskih okolnosti osobe. [4]

Kada trajanje žalovanja postaje razlog za traženje pomoći?

Stručnu pomoć ne treba tražiti zato što je na kalendaru prošao određeni broj mjeseci.

Mnogo je važnije pitanje:

Koliko mi žalovanje otežava život i funkcioniranje?

Razgovor sa stručnom osobom vrijedi razmotriti ako je bol dugo vrlo intenzivna ili ako primjećujete da:

• gotovo uopće ne uspijevate obavljati osnovne svakodnevne obveze
• teško održavate odnose, posao ili brigu o sebi
• osjećaj besmisla ili beznađa postaje sve snažniji
• mjesecima nema gotovo nikakvih razdoblja olakšanja
• intenzivna čežnja ili zaokupljenost osobom koja je umrla gotovo potpuno određuje svakodnevni život
• alkohol, lijekove ili druge supstance koristite kako biste podnijeli osjećaje
• osjećate da sami više ne uspijevate nositi ono što proživljavate.

Ne morate čekati godinu dana da biste zatražili pomoć. Stručna podrška može biti korisna mnogo ranije ako vam je teško funkcionirati ili jednostavno osjećate da vam je potrebna.

Hrvatski zavod za javno zdravstvo pruža informacije o dostupnim uslugama mentalnog zdravlja i stručnjacima. Službu za mentalno zdravlje moguće je kontaktirati radnim danom od 10 do 14 sati na 01 7815 652 ili putem adrese mentalno.zdravlje@hzjz.hr. HZJZ izričito navodi i pomoć osobama kojima je teško nositi se s gubitkom ili traumom. [5, 6]

Ako postoji neposredna opasnost

Kako prepoznati da se žalovanje ipak mijenja

Promjena ne mora izgledati kao potpuni nestanak tuge.

Ponekad je vidljiva u mnogo manjim stvarima.

Možda uspijete provesti nekoliko sati usredotočeni na nešto drugo. Možete se prisjetiti osobe koja je umrla bez istog intenziteta boli kao prije. Ponovno se možete zainteresirati za ljude, posao ili aktivnosti koje su vam važne.

Može se dogoditi i da ponovno doživite nešto ugodno, nasmijete se ili napravite plan za budućnost.

Ništa od toga ne znači da ste zaboravili osobu koja je umrla.

Isto tako, loš dan nakon nekoliko dobrih dana ne znači da ste ponovno na početku.

Žalovanje se kod mnogih ljudi postupno ugrađuje u život umjesto da jednostavno jednog dana nestane.

Što može pomoći dok žalovanje traje?

Ne postoji metoda kojom se može odrediti ili skratiti „ispravno” trajanje žalovanja.

Nekim ljudima pomaže razgovor s obitelji ili prijateljima. Drugima treba više vremena nasamo. Nekima odgovara razgovor sa stručnom osobom ili s ljudima koji su prošli sličan gubitak.

Korisno može biti održavati barem osnovnu strukturu dana, dovoljno jesti i spavati koliko je moguće, prihvatiti praktičnu pomoć te postupno se vraćati aktivnostima koje su vam važne.

Nije potrebno prisiljavati se da prestanete misliti na osobu koja je umrla.

Jednako tako, nije potrebno osjećati krivnju kada se ponovno pojavi nešto dobro u vašem životu.

Tuga i nastavak života mogu postojati istodobno.

Česta pitanja

Koliko prosječno traje žalovanje nakon smrti bliske osobe?

Ne postoji pouzdan prosječan rok koji se može primijeniti na pojedinca. Kod mnogih ljudi najintenzivniji osjećaji postupno slabe tijekom vremena, ali žalovanje može trajati mjesecima ili godinama i povremeno se ponovno pojačavati.

Je li normalno tugovati duže od šest mjeseci?

Da. Šest mjeseci nije rok nakon kojeg žalovanje postaje abnormalno. Procjena mogućeg poremećaja žalovanja ne temelji se samo na proteklom vremenu, nego i na intenzitetu simptoma i njihovom utjecaju na svakodnevni život.

Je li normalno još tugovati nakon godinu dana?

Da. Moguće je i nakon godinu dana osjećati snažnu tugu, posebice oko godišnjica i drugih podsjetnika. Sama prisutnost tuge nakon godinu dana nije dovoljna za dijagnozu poremećaja.

Hoće li žalovanje potpuno nestati?

Kod nekih ljudi osjećaj gubitka nikada potpuno ne nestane, ali se način na koji ga doživljavaju može znatno promijeniti. Bol može postati manje dominantna, dok uspomene i osjećaj povezanosti s osobom ostaju.

Može li se tuga ponovno pojaviti nakon nekoliko godina?

Može. Važni datumi, mjesta, obiteljski događaji ili neočekivane uspomene mogu ponovno izazvati snažne osjećaje i dugo nakon smrti.

Kada trebam potražiti psihološku pomoć?

Ako žalovanje ozbiljno i dugotrajno otežava svakodnevno funkcioniranje, ako osjećate snažno beznađe ili ne vidite način da se sami nosite sa situacijom, razgovor sa stručnom osobom može biti koristan. Ne morate čekati određeni broj mjeseci da biste zatražili pomoć.

Stručni izvori provjereni su u sadržajnom koraku 4. listopada 2026. Glavna fotografija: Kelly Sikkema / Unsplash. Fotografije su ilustrativne i ne opisuju osobno iskustvo prikazanih ljudi.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Faze žalovanja i tugovanja: što pet faza znači, a što ne
• Kada potražiti psihološku pomoć

Izvori i stručna podloga

1. NHS Inform: Advice and support on coping with grief
2. NHS: Grief after bereavement or loss
3. Birmingham and Solihull Mental Health NHS Foundation Trust: National Grief Awareness Week
4. American Psychiatric Association: Prolonged Grief Disorder
5. HZJZ: Informiranje i savjetovanje o uslugama i resursima u mentalnom zdravlju
6. HZJZ: Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja
7. Ravnateljstvo civilne zaštite: Broj 112

Ako ste čuli za pet faza žalovanja, važno je odmah razjasniti najčešću zabludu: ne morate proći poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje tim redom, niti morate doživjeti svih pet faza.

Te reakcije mogu pomoći opisati dio onoga što osoba osjeća nakon gubitka, ali žalovanje nije uredan proces s pet koraka. Osjećaji se mogu preklapati, vraćati, mijenjati iz dana u dan ili se neke od navedenih reakcija uopće ne moraju pojaviti. Suvremene stručne smjernice i istraživanja upozoravaju upravo na to. [1, 4]

Odakle dolazi model pet faza?

Model je povezan s psihijatricom Elisabeth Kübler-Ross i njezinom knjigom On Death and Dying iz 1969. godine. Važan detalj koji se često izgubi u popularnim prikazima jest da je njezin izvorni rad prvenstveno opisivao iskustva teško bolesnih i umirućih pacijenata koji su se suočavali s vlastitom smrću, a ne sustavno istraživanje ljudi nakon smrti bliske osobe. [1]

Pet reakcija koje su postale poznate kao model Kübler-Ross jesu:

1. poricanje
2. ljutnja
3. pregovaranje
4. depresija
5. prihvaćanje

Model je desetljećima postao toliko poznat da se počeo koristiti kao gotovo univerzalan opis žalovanja.

Problem nastaje kada se tih pet pojmova pretvori u očekivanje da osoba mora napredovati od prve prema petoj fazi.

Čak su i Kübler-Ross i David Kessler u kasnijem radu naglašavali da faze nisu stanice na linearnoj vremenskoj crti, da se ne pojavljuju kod svih ljudi i da nemaju propisani redoslijed. [1]

Što zapravo znači svaka od pet faza?

Naziv „faza” ovdje je najbolje shvatiti kao opis moguće reakcije, a ne kao razdoblje koje mora početi i završiti prije sljedećega.

1. Poricanje

Poricanje ne mora značiti da osoba doslovno vjeruje da se smrt nije dogodila.

Može izgledati kao osjećaj nestvarnosti:

„Ne mogu vjerovati da ga više nema.”

„Sve mi izgleda kao da će se svakog trenutka vratiti.”

Nakon smrti, osobito neočekivane, razum može znati što se dogodilo dok emocionalni doživljaj još nije sustigao tu činjenicu.

Šok, nevjerica i osjećaj da je čovjek „u magli” česte su reakcije nakon gubitka. [4]

2. Ljutnja

Ljutnja može biti usmjerena prema različitim ljudima i okolnostima.

• Prema liječnicima.
• Prema drugim članovima obitelji.
• Prema osobi koja je umrla.
• Prema sebi.
• Prema okolnostima, vjeri ili jednostavno prema činjenici da se nešto tako dogodilo.

Osoba istodobno može znati da nitko nije kriv i ipak osjećati snažnu ljutnju.

To ne znači da je odnos s pokojnikom bio loš niti da osoba žaluje pogrešno.

3. Pregovaranje

Pregovaranje se često pojavljuje kroz misli koje počinju s:

„Da sam barem…”

„Što bi bilo da smo…”

„Možda sam trebao…”

Nakon smrti više nije moguće promijeniti događaj, ali um često ponovno prolazi kroz prošlost pokušavajući pronaći trenutak u kojem je ishod mogao biti drukčiji.

Takve misli mogu biti povezane s osjećajem krivnje, čak i kada osoba objektivno nije mogla spriječiti smrt.

4. Depresija

U popularnom modelu riječ „depresija” opisuje razdoblja duboke tuge, praznine, povlačenja, umora ili gubitka interesa.

Važno je ne izjednačavati automatski ovu „fazu” s dijagnozom depresivnog poremećaja. Nakon smrti bliske osobe tuga može biti vrlo intenzivna i sama po sebi nije dokaz psihičkog poremećaja.

Stručna procjena ne temelji se na tome nalazi li se osoba u jednoj od pet faza, nego na cjelokupnim simptomima, njihovu intenzitetu, trajanju, funkcioniranju osobe i drugim okolnostima. [5]

5. Prihvaćanje

Prihvaćanje često zvuči kao završetak žalovanja, ali to je pogrešno tumačenje.

Prihvatiti ne znači:

• da je smrt postala prihvatljiva
• da osobu više ne volimo
• da više ne osjećamo tugu
• da trebamo prestati govoriti o pokojniku
• da smo „preboljeli”

Prihvaćanje prije znači postupno prepoznavanje stvarnosti u kojoj osobe više nema i pronalaženje načina da se život nastavi s tom činjenicom.

NHS također naglašava da prihvaćanje ne znači da nam se ono što se dogodilo sviđa. [4]

Najvažnije ograničenje: žalovanje nije pet stepenica

Jedna od glavnih stručnih kritika modela jest upravo ideja predvidljivih, uzastopnih faza.

Pregled istraživanja Margaret Stroebe, Henka Schuta i Kathrin Boerner zaključuje da nema dovoljno znanstvene osnove za tvrdnju da ljudi nakon smrti bliske osobe prolaze jedinstvenim, urednim slijedom faza. Autori upozoravaju i da takvo očekivanje može imati neželjene posljedice ako osoba počne misliti da s njom nešto nije u redu zato što ne žaluje prema modelu. [1]

NHS na praktičan način navodi isto: osoba možda neće doživjeti sve opisane reakcije, one se možda neće pojaviti određenim redoslijedom i prijelaz među njima ne mora biti gladak. [4]

Zato nije neobično da netko:

• istoga dana osjeti tugu, ljutnju i trenutak mira
• nekoliko tjedana djeluje relativno stabilno, a zatim ga snažno pogodi uspomena
• prihvaća činjenicu smrti, ali i dalje osjeća duboku čežnju
• uopće ne osjeti neku od pet poznatih reakcija
• nakon razdoblja boljeg funkcioniranja ponovno doživi intenzivnu tugu

Ništa od toga samo po sebi ne znači da se osoba „vratila na prethodnu fazu”.

Što istraživanja zapravo pokazuju?

Jedno poznato longitudinalno istraživanje, Yale Bereavement Study, pratilo je 233 osobe nakon smrti bliskog člana obitelji. Na razini prosječnih rezultata određene emocionalne reakcije mijenjale su se tijekom vremena, ali rezultati nisu pokazali jednostavan obrazac prema kojem bi svaka osoba prolazila pet uredno odvojenih faza. Primjerice, prihvaćanje je bilo vrlo izraženo već rano, a čežnja za preminulim bila je dominantnija negativna reakcija od nekih elemenata klasičnog modela. [3]

Autori su u statističkim modelima ipak pronašli redoslijed vrhunaca pet promatranih reakcija: nevjerice, čežnje, ljutnje, depresivnosti i prihvaćanja. To je nalaz na razini skupine, a ne dokaz obveznog redoslijeda za svaku osobu; istraživanje je pritom promatralo čežnju umjesto pregovaranja. [1, 3]

Novija istraživanja žalovanja sve više promatraju različite putanje prilagodbe, a ne jednu univerzalnu putanju. Sustavni pregled objavljen 2026. pronašao je više različitih obrazaca razvoja žalovanja kroz vrijeme, uključujući otpornost, postupni oporavak i dugotrajnije intenzivno žalovanje. [6]

Drugim riječima, pitanje nije toliko: „U kojoj sam fazi?”, nego: „Što mi se trenutačno događa i kako se s tim nosim?”

Koristan model žalovanja: kretanje između gubitka i svakodnevnog života

Jedan od utjecajnih suvremenijih pristupa je Dual Process Model, odnosno model dvostrukog procesa žalovanja Margaret Stroebe i Henka Schuta.

Prema tom pristupu, osoba se tijekom žalovanja može kretati između dvije vrste iskustava.

Jedno je usmjereno na sam gubitak: tugu, uspomene, čežnju, plakanje i razmišljanje o osobi koja je umrla.

Drugo je usmjereno na život koji se mora nastaviti: svakodnevne obveze, nove uloge, posao, djecu, financije, druženje ili trenutke u kojima osoba uopće ne razmišlja o smrti.

Važna ideja tog modela jest oscilacija između ta dva područja. Osoba ne mora neprestano biti uronjena u bol da bi „dobro žalovala”. Predah od tuge također može biti normalan dio prilagodbe. [2]

To dobro objašnjava iskustvo mnogih ljudi koji jednog dana mogu dugo plakati, a nekoliko sati kasnije razgovarati s prijateljem, gledati televiziju ili se čak iskreno nasmijati.

Taj trenutak zadovoljstva ne poništava tugu.

Zašto je model pet faza ipak toliko privlačan?

Nakon smrti bliske osobe život može djelovati nepredvidljivo. Model s jasnim fazama daje osjećaj reda.

Može pomoći osobi da prepozna:

„Dakle, nisam jedini koji je ljut.”

„Ove misli 'da sam barem…' događaju se i drugima.”

„Mogu osjećati tugu i istodobno prihvaćati što se dogodilo.”

U tom smislu pet poznatih pojmova mogu biti riječi za iskustvo koje je teško opisati.

Problem nije u tome da osoba prepozna neku od tih reakcija. Problem nastaje tek kada model postane pravilo.

Kako koristiti pet faza bez stvaranja dodatnog pritiska

Umjesto pitanja „Koja je moja sljedeća faza?”, korisnije može biti pitati:

Ne morate stići do „zadnje faze”

Posebno je važno ne pretvoriti prihvaćanje u cilj koji treba ostvariti u određenom roku.

Žalovanje nije zadatak koji završava trenutkom kada više ne osjećamo ništa.

Odnos s osobom koja je umrla može nastaviti imati mjesto u našem životu kroz uspomene, obiteljske priče, rituale, predmete, vrijednosti koje smo od nje preuzeli ili odluke koje donosimo.

Moguće je istodobno znati da je osoba umrla, nastaviti živjeti i povremeno je snažno poželjeti ponovno vidjeti.

Ta iskustva nisu međusobno proturječna.

Kada pet faza više nisu dobro mjerilo za procjenu treba li pomoć?

Nikada nisu bile dobro dijagnostičko mjerilo.

Osoba ne treba stručnu pomoć zato što nije došla do „prihvaćanja” ili zato što mjesecima ponovno osjeća ljutnju.

S druge strane, ako je patnja dugotrajno vrlo intenzivna, svakodnevno funkcioniranje ozbiljno narušeno ili osoba osjeća da se teško može nositi s vlastitim stanjem, razgovor s liječnikom, psihologom ili drugim kvalificiranim stručnjakom može biti opravdan.

Kod dijagnoze produljenog poremećaja žalovanja stručnjaci procjenjuju intenzitet i trajanje simptoma, njihovo ometanje svakodnevnog funkcioniranja te kulturni i društveni kontekst. DSM-5-TR za odrasle pritom koristi vremenski kriterij od najmanje 12 mjeseci nakon smrti, a za djecu i adolescente najmanje šest mjeseci. To nije rok do kojeg bi osoba „morala prestati tugovati”, nego samo jedan od elemenata stručne dijagnostičke procjene. [5]

Za razgovor i podršku ne treba čekati da prođe taj vremenski prag.

Što je onda najtočnije zapamtiti o fazama žalovanja?

Pet faza žalovanja postoji kao poznat povijesni model i neke od reakcija koje opisuje doista su česte.

Ali čovjek koji tuguje nije dužan slijediti model.

• Možete osjećati ljutnju prije nevjerice.
• Možete prihvatiti smrt i istodobno biti duboko tužni.
• Možete se smijati nekoliko dana nakon pogreba.
• Možete ponovno snažno tugovati godinu dana poslije.
• Možete osjećati nešto za što među pet faza uopće nema naziva.

Umjesto pokušaja da sebe ili drugu osobu smjestimo u odgovarajuću fazu, korisnije je prihvatiti da žalovanje ima različite oblike, ritmove i putanje.

Pet faza mogu ponuditi nekoliko riječi. Ne moraju biti karta puta.

Česta pitanja

Mora li svaka osoba proći svih pet faza žalovanja?

Ne. Neki ljudi prepoznaju nekoliko opisanih reakcija, drugi samo jednu ili dvije, a neki svoje iskustvo ne mogu smisleno povezati s modelom. Ne postoji dokazani obvezni slijed kroz svih pet faza. [1]

Koja je prva faza žalovanja?

Ne postoji univerzalna prva faza. Nakon smrti česti su šok i nevjerica, ali reakcije ovise o osobi, odnosu s pokojnikom, okolnostima smrti i mnogim drugim čimbenicima.

Može li se osoba vratiti u prethodnu fazu?

Osjećaji se mogu vraćati, ali korisnije je to ne promatrati kao vraćanje unatrag. Žalovanje često dolazi u valovima, a različite reakcije mogu se preklapati. [4]

Koliko traje svaka faza žalovanja?

Za pojedine faze ne postoji znanstveno utvrđeno trajanje. Zato nije korisno očekivati da bi se poricanje, ljutnja ili tuga trebali završiti nakon određenog broja dana ili mjeseci.

Znači li prihvaćanje da sam prebolio smrt bliske osobe?

Ne. Prihvaćanje znači prepoznavanje stvarnosti gubitka i postupno življenje s tom stvarnošću. Ne znači zaboravljanje osobe niti prestanak tuge. [4]

Je li „depresija” kao jedna od pet faza isto što i depresivni poremećaj?

Ne nužno. Izraz u modelu opisuje određene reakcije i osjećaje tuge, dok je depresivni poremećaj klinička dijagnoza koja zahtijeva širu stručnu procjenu.

Povezani vodiči

• Kako se nositi sa smrću bliske osobe? Vodič kroz gubitak i žalovanje
• Koliko traje žalovanje
• Kada potražiti psihološku pomoć

Izvori i stručna podloga

1. Stroebe M., Schut H., Boerner K. – Cautioning Health-Care Professionals: Bereaved Persons Are Misguided Through the Stages of Grief. Utrecht University, University of Groningen i University of Massachusetts Boston. Provjereno 4. listopada 2026.
2. Stroebe M., Schut H. – The Dual Process Model of Coping with Bereavement: Rationale and Description. Death Studies, 1999. Provjereno 4. listopada 2026.
3. Maciejewski P. K. i sur. – An Empirical Examination of the Stage Theory of Grief. JAMA, 2007.; Yale Bereavement Study. Provjereno 4. listopada 2026.
4. NHS – Grief after bereavement or loss. Provjereno 4. listopada 2026.
5. American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder: opis i dijagnostički kriteriji DSM-5-TR. Provjereno 4. listopada 2026.
6. Trajectories of grief following bereavement: a systematic review. Anxiety, Stress & Coping, 2026. Provjereno 4. listopada 2026.

Nakon smrti bliske osobe ne postoji postupak kojim se tuga može jednostavno ukloniti niti rok do kojeg biste se trebali osjećati bolje.

Žalovanje je proces prilagodbe na stvarnost u kojoj osobe više nema. Netko će puno plakati. Netko će u početku osjećati gotovo samo prazninu. Mogu se pojaviti ljutnja, krivnja, strah, zbunjenost, teškoće s koncentracijom ili čak povremeni osjećaj olakšanja.

Sve te reakcije mogu biti dio žalovanja. Ne postoji jedan ispravan način tugovanja. NHS navodi da ljudi na gubitak reagiraju različito i da se snažne emocije mogu pojavljivati neočekivano.

Cilj zato nije „zaboraviti“ osobu niti prestati osjećati tugu što prije. Za mnoge ljude radi se o postupnom pronalaženju načina kako ponovno živjeti svakodnevni život uz činjenicu da se dogodio gubitak.

Što nam se može događati nakon smrti bliske osobe?

Žalovanje nije samo tuga. Gubitak može utjecati na emocije, tijelo, misli, odnose s drugim ljudima i sposobnost obavljanja svakodnevnih obaveza.

• šok i nevjerica
• emocionalna utrnulost
• intenzivna tuga i plač
• osjećaj praznine ili usamljenosti
• ljutnja ili osjećaj krivnje
• zbunjenost i teškoće s koncentracijom
• promjene apetita ili spavanja
• umor i smanjena energija.

NHS i američki CDC opisuju širok raspon emocionalnih i tjelesnih reakcija nakon gubitka. Zbog toga osoba jedan trenutak može razgovarati i funkcionirati gotovo uobičajeno, a nekoliko minuta poslije osjetiti vrlo snažnu tugu. Jedno ne poništava drugo.

Tuga često dolazi u valovima

Žalovanje se najčešće ne odvija kao ravna crta na kojoj je svaki novi dan malo lakši od prethodnog.

Možete imati nekoliko relativno mirnih dana, a onda vas pjesma, fotografija, poznati miris, mjesto, obiteljski događaj ili sasvim obična rečenica ponovno snažno podsjete na osobu koju ste izgubili.

To ne znači nužno da ste se vratili na početak. Posebno osjetljivi mogu biti rođendani, blagdani, godišnjice smrti i prvi važni događaji koje obitelj prolazi bez preminule osobe.

Kako se nositi s gubitkom voljene osobe?

Ne postoji tehnika koja će ukloniti žalovanje. Postoje, međutim, stvari koje nekim ljudima mogu olakšati prve dane, tjedne i mjesece.

Moram li proći kroz pet faza žalovanja?

Često se govori o poricanju, ljutnji, pregovaranju, depresivnom raspoloženju i prihvaćanju. Važno je, međutim, ne shvatiti taj model kao raspored koji svaka osoba mora proći.

NHS navodi da osoba ne mora doživjeti sve faze, da se one ne moraju pojaviti određenim redoslijedom i da prijelaz između njih nije nužno postupan. Model zato može pomoći u opisivanju nekih reakcija, ali nije test prema kojem se utvrđuje žalujete li „ispravno“.

Koliko traje žalovanje?

Ne postoji univerzalni rok. Na tijek žalovanja mogu utjecati odnos koji ste imali s preminulom osobom, okolnosti smrti, iznenadnost gubitka, prethodna iskustva, obiteljske okolnosti, zdravlje i podrška koju imate oko sebe.

Nekome svakodnevno funkcioniranje postane lakše nakon nekoliko mjeseci. Kod nekoga intenzivna tuga traje znatno dulje. Važna je razlika između postojanja tuge i nemogućnosti funkcioniranja.

Sjećanje, čežnja i povremeni snažni valovi tuge mogu postojati dugo nakon smrti i sami po sebi ne znače da nešto nije u redu.

Što zapravo znači „preboljeti“ smrt voljene osobe?

Ljudi često traže odgovor na pitanje „Kako preboljeti smrt voljene osobe?“, ali riječ „preboljeti“ može stvoriti pogrešno očekivanje da nakon određenog vremena više ne bismo trebali osjećati posljedice gubitka.

Za mnoge ljude prilagodba izgleda drugačije. S vremenom ponovno mogu raditi, stvarati odnose, planirati, veseliti se i normalno funkcionirati, a da osoba koju su izgubili i dalje ostaje važan dio njihovih sjećanja i života.

Pojava dobrog dana, smijeha ili zadovoljstva nije znak da ste nekoga zaboravili.

Je li normalno osjećati krivnju nakon smrti?

Krivnja je česta reakcija tijekom žalovanja. Misli mogu zvučati poput: „Trebao sam ranije primijetiti“, „Zašto nisam nazvao?“ ili „Mogao sam učiniti više“.

Nakon što znamo kako je događaj završio, prošle odluke često promatramo s informacijama koje tada nismo imali. Korisno je razlikovati stvarnu odgovornost od beskonačnog ponavljanja pitanja „što bi bilo da sam…“ na koja više nije moguće dobiti odgovor.

Ako osjećaj krivnje postane središnji dio svakog dana ili vas ozbiljno ometa u svakodnevnom životu, razgovor sa stručnom osobom može pomoći.

Što ako nakon smrti osjećam i olakšanje?

I to se može dogoditi, osobito nakon dugotrajne bolesti, intenzivne skrbi, boli ili dugog razdoblja neizvjesnosti.

Možete žaliti što je osoba umrla i istodobno osjećati olakšanje jer više ne pati ili jer je završilo dugo razdoblje straha i iscrpljenosti. Jedna emocija ne poništava drugu.

Kada je dobro potražiti stručnu pomoć?

Vrlo snažna tuga neposredno nakon smrti sama po sebi ne znači da osoba ima psihički poremećaj. Ipak, pomoć je dobro potražiti ako osjećate da se teško nosite sa situacijom ili ako se vaše stanje ozbiljno odražava na svakodnevni život.

• dulje vrijeme gotovo uopće ne možete obavljati osnovne obaveze
• osjećate sve jaču depresivnost ili tjeskobu
• potpuno se povlačite od drugih ljudi
• alkohol, lijekovi ili druge tvari postaju glavni način suočavanja
• osjećate trajnu beznadnost
• imate misli da život više nema smisla ili razmišljate o samoozljeđivanju ili samoubojstvu.

Postoji i dijagnoza produženog poremećaja žalovanja. Prema DSM-5-TR kriterijima Američkog psihijatrijskog udruženja, kod odraslih se razmatra kada teške reakcije žalovanja traju najmanje 12 mjeseci nakon smrti, uz klinički značajnu patnju ili narušeno funkcioniranje te uz uvažavanje kulturnih, društvenih i vjerskih normi.

Taj vremenski kriterij ne znači da morate čekati 12 mjeseci da biste zatražili pomoć. Ako vam je teško, stručnu podršku možete potražiti bilo kada.

Nisu svi gubici isti

Opći proces žalovanja ima određene zajedničke karakteristike, ali okolnosti gubitka mogu biti vrlo različite. Smrt roditelja nije isto iskustvo kao smrt partnera. Smrt djeteta predstavlja posebno iskustvo gubitka. Dijete koje izgubi blisku osobu treba objašnjenje i podršku prilagođenu svojoj dobi.

Ako je prošlo tek nekoliko dana

Ako ste osobu izgubili vrlo nedavno, možda sada nije korisno pokušavati odgovoriti na pitanje: „Kako ću ovako živjeti godinama?“

Dovoljno je baviti se kraćim razdobljem. Danas nešto pojesti. Danas pokušati odspavati. Danas nazvati nekoga kome vjerujete. Danas obaviti ono što zaista mora biti obavljeno.

Ono što može čekati, može ostati za drugi dan.

Ne morate odmah razumjeti sve što osjećate niti donositi zaključke o tome kako ćete se osjećati za nekoliko mjeseci. Žalovanje ne zahtijeva da zaboravite osobu koju ste izgubili. S vremenom traži pronalaženje načina kako nastaviti vlastiti život uz činjenicu da je ta osoba postojala, bila vam važna i više nije fizički prisutna u vašem životu.

Česta pitanja o žalovanju nakon smrti bliske osobe

Je li normalno da nakon smrti bliske osobe ne mogu plakati?

Da. Šok, emocionalna utrnulost i osjećaj nestvarnosti mogu se pojaviti nakon smrti. Ljudi reagiraju različito, a odsutnost plača ne govori koliko vam je osoba značila.

Je li normalno da se jedan dan osjećam dobro, a sljedeći ponovno jako loše?

Da. Intenzitet žalovanja može se mijenjati i snažni osjećaji mogu se ponovno pojaviti nakon mirnijeg razdoblja. To samo po sebi ne znači da se s gubitkom nosite pogrešno.

Koliko dugo je normalno tugovati?

Ne postoji jedinstveno trajanje žalovanja koje vrijedi za sve ljude. Važno je promatrati ne samo koliko je vremena prošlo nego i koliko reakcije na gubitak utječu na svakodnevno funkcioniranje.

Moram li proći svih pet faza žalovanja?

Ne. Model pet faza nije obavezan slijed kroz koji moraju proći svi ljudi. Faze se mogu pojaviti drugim redoslijedom, preklapati, ponavljati ili neke od njih uopće ne morate iskusiti.

Kada trebam razgovarati s psihologom ili drugim stručnjakom?

Pomoć možete potražiti kad god osjećate da vam je potrebna. Posebno je važno reagirati ako teškoće ozbiljno ometaju svakodnevni život, ako se osjećate sve lošije, ako se potpuno izolirate ili ako se pojave misli o samoozljeđivanju ili samoubojstvu.

Povezani vodiči

• Faze žalovanja i tugovanja: što pet faza znači, a što ne
• Koliko traje žalovanje
• Gubitak majke: kako se nositi s tugom nakon njezine smrti
• Gubitak oca
• Gubitak partnera
• Gubitak djeteta
• Kako razgovarati s djetetom o smrti
• Kako pomoći osobi koja tuguje
• Kada potražiti psihološku pomoć
• Što učiniti kada netko umre? Prvi koraci nakon smrti u Hrvatskoj

Izvori i stručna podloga

• NHS – Get help with grief after bereavement or loss
• Centers for Disease Control and Prevention – Grief
• American Psychiatric Association – Prolonged Grief Disorder
• Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja
• Ravnateljstvo civilne zaštite – broj 112
• Gov.hr – Hitna medicinska služba 194

Fotografije: Artem Kovalev i Zoe / Unsplash.