Author: admin

Odnos zeta i punice već je desetljećima neiscrpan izvor viceva i obiteljskih šala. Punice su dobivale knjige o razvodu, vage za mršavljenje i ulaznice za izložbe zmija uz poruke poput: „Da posjetiš svoje.”

Ipak, jedan hrvatski zet nedavno je otišao korak dalje. Svojoj je živoj punici naručio pravu personaliziranu grobnu ploču.

Na ploči su se nalazili njezina fotografija, ime, križ, posveta i motiv slomljenog srca. Uz godinu rođenja zet je naveo i 2026. kao godinu smrti, iako je njegova punica živa i zdrava.

Kao adresu dostave naveo je upravo njezin dom, a za način plaćanja odabrao je pouzeće.

Cijelu priču, zajedno s prikazom narudžbe, potvrđene skice, izrade i gotove ploče, Damir je pokazao u videu.

Narudžba nije izgledala kao šala

Damir, vlasnik tvrtke Laurus koja se bavi izradom granitnih spomen-ploča, kaže da tijekom zaprimanja narudžbe ništa nije upućivalo na to da bi mogla biti riječ o šali.

Takve se ploče mogu u cijelosti naručiti online. Kupac šalje fotografiju i željeni tekst, odabire dimenziju te prije izrade dobiva skicu na pregled i potvrdu. Gotova ploča zatim se putem GLS-a ili druge službe brze dostave šalje izravno na adresu kupca, pa za narudžbu nije potrebno osobno dolaziti niti živjeti u blizini radionice.

Prema Damiru, granitne spomen-ploče posljednjih su godina postale velik hit jer predstavljaju znatno pristupačniju alternativu izradi cijelog spomenika. Brzo su gotove, trajne su i jednostavno se postavljaju na postojeće grobno mjesto.

Kupac je odabrao dimenziju ploče, poslao fotografiju punice, naveo tekst koji želi ugravirati i zatražio da se uz posvetu doda slomljeno srce.

Nakon što je pripremljena skica, dobio ju je na pregled i potvrdio da je sve u redu. Tek nakon njegove potvrde krenula je izrada.

„Narudžba je izgledala potpuno ozbiljno. Imali smo fotografiju, ime, godinu rođenja, navedenu 2026. kao godinu smrti, tekst posvete i potvrđenu skicu. Napravili smo sve što inače radimo prije izrade personalizirane ploče”, objašnjava Damir.

Na ploči je, među ostalim, pisalo da je „došlo vrijeme da se oprostimo” i da puničino mjesto za obiteljskim stolom ostaje prazno. Posveta je završavala riječima „Konačno počivaj u miru”, uz potpis zeta.

Problem je bio samo u tome što je žena kojoj je ploča bila namijenjena živa i zdrava.

Ploča je stigla na adresu punice

Gotova ploča pažljivo je zapakirana i putem GLS-a poslana na adresu navedenu u internetskoj narudžbi. Kada je dostavljač stigao, punica je shvatila tko joj šalje paket i odbila ga preuzeti.

Nedugo nakon toga Damiru je zazvonio telefon.

„Nazvala nas je žena kojoj je paket bio poslan. Bila je, potpuno razumljivo, jako ljuta. Pokušao sam joj objasniti da je narudžbu napravio njezin zet, da je potvrdio skicu i da smo mi samo izradili proizvod prema dobivenim uputama. Nije baš bila raspoložena za objašnjenja. Iskreno, ima i pravo”, govori Damir.

Paket se nakon neuspjele dostave vratio Laurusu, zajedno s gotovom pločom koju više nije moguće prodati drugom kupcu.

Sve se dogodilo usred najveće gužve uoči blagdana Svih svetih

Neobična narudžba stigla je u posebno nezgodnom razdoblju za Damira i njegov tim.

Uoči blagdana Svih svetih, 1. studenoga, broj narudžbi značajno raste jer kupci žele da naručene spomen-ploče do tog datuma budu izrađene, dostavljene i postavljene na svoja mjesta na grobljima.

„Pred blagdan Svih svetih imamo jako puno posla. Kupcima je važno da ploče budu završene i postavljene na grobljima do 1. studenoga. Svaka narudžba zahtijeva pripremu, materijal, graviranje, pakiranje i organizaciju dostave. Dok je nekome ovo bila šala, nama je oduzela vrijeme usred najprometnijeg razdoblja u godini”, kaže Damir.

Uz trošak granita i izrade, Laurus je morao platiti slanje paketa i njegov povratak. Budući da je kupac odabrao plaćanje pouzećem, narudžba nije bila unaprijed naplaćena.

Zbog ove narudžbe ukinuli su plaćanje pouzećem

Incident je na kraju doveo i do konkretne promjene poslovanja. Laurus je nakon povratka paketa ukinuo plaćanje pouzećem za personalizirane narudžbe i prešao na obvezno plaćanje unaprijed.

„Ovo je ozbiljan posao. Svaka ploča nosi nečije ime, fotografiju i dio nečijeg života. Kada netko naruči potpuno personaliziran proizvod, potvrdi njegov izgled i zatim ga pošalje kao šalu uz plaćanje pouzećem, proizvođač preuzima cijeli rizik. Nakon ovog slučaja odlučili smo da to više ne možemo dopuštati”, objašnjava Damir.

Zeta su nakon incidenta pokušali kontaktirati, ali se više nije javljao na pozive. Poslao je samo jednu poruku:

Od najtežih trenutaka do poklona za vedrije životne prigode

Za kraj – ironija priče je i to da Damir paralelno vodi još jedan, posve drugačiji posao.

Dok Laurus izrađuje trajne uspomene povezane s najtežim trenucima u životu obitelji, na drugoj strani poslovanja nalaze se personalizirani pokloni za rođendane, vjenčanja, godišnjice i druge vedrije životne prilike.

Onima kojima srce nije na groblju, nego na boljoj strani života, nudi nešto sasvim suprotno.

Kupci ondje mogu odabrati poklone s vlastitim tekstom, imenom, datumom, fotografijom ili posvetom. Damir kaže da nakon iskustva s pločom za živu punicu posebno cijeni narudžbe kod kojih se personalizirani poklon koristi za slavlje, a ne za izazivanje obiteljskog incidenta.

Više o izradi granitnih spomen-ploča možete pronaći na stranici grobne-ploce-laurus.hr.

Je li ovo bila samo neobična balkanska šala ili je zet ipak otišao predaleko?

Mirogoj nije nastao na mjestu stoljetnog gradskog groblja. Počeo je kao privatno imanje Ljudevita Gaja, vođe hrvatskoga narodnog preporoda, koje je Grad Zagreb kupio 24. siječnja 1873. godine kako bi riješio sve veći problem prenapučenih gradskih groblja. Novo središnje groblje službeno je otvoreno 6. studenoga 1876., a monumentalne arkade koje danas najviše povezujemo s Mirogojem počele su se graditi tek nekoliko godina poslije.

Priča o Mirogoju zato nije samo priča o groblju. To je priča o širenju Zagreba, promjeni odnosa grada prema pokapanju, stvaranju zajedničkog groblja za različite vjeroispovijesti i dugom arhitektonskom projektu koji je nekadašnje privatno imanje pretvorio u jedno od najprepoznatljivijih mjesta hrvatske memorijalne kulture.

Naslovna fotografija: Budgiekiller; Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0. Prikaz može biti umanjen ili izrezan; izvedene veličine zadržavaju istu licencu.

Mirogoj u nekoliko datuma

Zašto je Zagrebu trebalo novo veliko groblje

Zagreb je u drugoj polovici 19. stoljeća brzo rastao, a postojeća groblja više nisu odgovarala potrebama grada. Prema podacima Gradskih groblja, šezdesetih godina 19. stoljeća novine su već upozoravale na njihovu prenapučenost. Oko 1876. Zagreb je imao približno 24.000 stanovnika i deset groblja.

Ta groblja nisu činila jedinstven gradski sustav. Mnoga su bila vezana uz crkvene zajednice, a pokapanje je bilo raspoređeno na više lokacija. Gradska općina i Zagrebačka nadbiskupija zato su 1872. dogovorile zatvaranje groblja sv. Roka, sv. Tome i sv. Jurja te traženje prostora za novo zajedničko groblje.

Mirogoj je u tom smislu predstavljao veliku promjenu. Umjesto niza manjih groblja nastajalo je središnje gradsko groblje u vlasništvu gradske općine.

Zašto je odabrano baš Gajevo imanje

Ljudevit Gaj, jedna od ključnih osoba hrvatskoga narodnog preporoda, posljednje je godine života provodio na svom posjedu iznad Zagreba. Prema povijesti koju objavljuju Gradska groblja, obnovio je tamošnji ljetnikovac, uredio imanje i dao izgraditi pristupnu cestu, ali su ga ti zahvati dodatno financijski opteretili.

Gaj je umro u Zagrebu 20. travnja 1872. godine. Nakon njegove smrti imanje je završilo na dražbi, a Grad ga je 24. siječnja 1873. kupio s jasnom namjerom da ondje uredi novo središnje groblje. Gradska groblja upravo taj datum navode kao mogući dan osnutka Mirogoja, iako će do službenog otvorenja proći još gotovo četiri godine.

U jednom službenom tekstu Grada Zagreba navodi se da je Gajevo imanje kupljeno za 21.320 forinti. Gradska groblja pritom bilježe da su kapele sv. Roka i sv. Jurja za kupnju zemljišta izdvojile 17.318 forinti. Riječ je, dakle, o iznosu koji je sudjelovao u financiranju kupnje, a ne nužno o ukupnoj cijeni imanja.

Od privatnog perivoja do gradskog groblja

Grad nije potpuno izbrisao karakter Gajeva imanja. Prema službenoj povijesti Mirogoja, gradska općina nije dirala postojeći Gajev perivoj, a uz puteve su dodatno posađeni drvoredi lipa, javora, smreka, divljeg kestena i drugih vrsta.

Taj spoj groblja i parka postat će jedno od trajnih obilježja Mirogoja. Mjesto nije zamišljeno samo kao prostor ukopa, nego kao uređena cjelina s prometnicama, zelenilom, grobnim poljima i kasnije reprezentativnom arhitekturom.

Groblje je predano na uporabu 1. studenoga 1876., a službeno otvorenje održano je 6. studenoga. Već sljedećeg dana, 7. studenoga, pokopan je prvi pokojnik, Friedrich Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja.

Groblje za različite vjeroispovijesti

Jedna od važnijih posebnosti novog Mirogoja bila je njegova uloga općega gradskog groblja.

Prvi Statut skupnog groblja donesen je 25. studenoga 1876. i Mirogoj je njime određen kao groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Pojedinim zajednicama dodijeljeni su zasebni prostori, ali statut je naglašavao da pripadnici različitih vjera imaju jednaka prava i dužnosti u odnosu prema groblju.

U početnoj podjeli postojali su odjeli za katolike, pravoslavne, protestante i Židove. Svakoj je priznatoj vjeroispovijesti bilo zajamčeno obavljanje vlastitih pogrebnih obreda.

To je važno i za razumijevanje samog identiteta Mirogoja. On nije nastao kao groblje jedne župe ili jedne vjerske zajednice, nego kao gradska institucija koja je trebala služiti stanovnicima različitih vjera.

Hermann Bollé i izgled po kojem danas prepoznajemo Mirogoj

Kada je Mirogoj otvoren 1876., još nije izgledao kao danas. Monumentalne arkade, paviljoni i kupole, koje su postale njegov najprepoznatljiviji dio, nastajale su postupno.

Gradnja arkada započela je 1879. godine. Njihov je arhitektonski okvir u cjelini izveden prema projektima Hermanna Bolléa, arhitekta njemačkog podrijetla koji se krajem 1870-ih trajno nastanio u Zagrebu i snažno obilježio njegovu arhitekturu.

Službena povijest Gradskih groblja navodi da je do završetka danas postojećih arkada prošlo 38 godina, odnosno da su dovršavane do 1917. Novije istraživanje povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića pokazuje da se arhitektonski okvir Mirogoja nastavio razvijati i tijekom 1920-ih i 1930-ih. Drugim riječima, Mirogoj nije projekt dovršen u jednoj fazi, nego građevinska i urbanistička cjelina koja je nastajala desetljećima.

Bolléova prvotna zamisao bila je još ambicioznija. Arkade i paviljoni trebali su okružiti mnogo veći dio groblja, no cjelovit plan nije u potpunosti realiziran, među ostalim i zbog financijskih razloga.

Posebno je zanimljivo da je Bollé u travnju 1886. sagradio mirogojsku mrtvačnicu upravo na mjestu nekadašnjeg Gajeva ljetnikovca. Privatna kuća s imanja tako je fizički nestala, ali je mjesto na kojem je stajala ostalo ugrađeno u novu funkciju prostora.

Ljudevit Gaj se na Mirogoj vratio nakon smrti

U priči o nastanku Mirogoja postoji neobičan povijesni krug.

Gaj je umro prije nego što je njegovo nekadašnje imanje postalo gradsko groblje. Više od desetljeća poslije, 15. listopada 1885., njegovi su posmrtni ostaci zajedno s ostacima niza drugih hrvatskih preporoditelja preneseni u dovršenu Arkadu preporoditelja.

Ondje su uz Gaja pokopani ili kasnije smješteni i Stanko Vraz, Vjekoslav Babukić, Vatroslav Lisinski, Dimitrija Demeter, Antun Mihanović, grof Janko Drašković i drugi.

Tako je nekadašnji vlasnik imanja na kojem je Mirogoj nastao poslije smrti postao i jedan od njegovih najpoznatijih pokojnika.

Kako je Mirogoj prerastao funkciju običnog groblja

S vremenom je Mirogoj postao mnogo više od mjesta ukopa. Njegovu prepoznatljivost stvaraju istodobno parkovno uređenje, arhitektura, grobnice, kiparska djela i činjenica da su ondje pokopane brojne osobe važne za hrvatsku političku, kulturnu, znanstvenu i umjetničku povijest.

Zagrebački holding navodi da se na Mirogoju nalaze tisuće spomenika, među kojima su stotine radova poznatih kipara i likovnih umjetnika. Turistička zajednica grada Zagreba Mirogoj opisuje i kao park te umjetničku galeriju na otvorenom.

Takav opis ne umanjuje njegovu osnovnu funkciju. Mirogoj je prije svega aktivno groblje i mjesto osobnog sjećanja brojnih obitelji. Ali istodobno je i povijesni dokument grada: u njegovim se poljima, arkadama i spomenicima mogu čitati promjene Zagreba, odnosa prema smrti, arhitektonskih stilova i javnog obilježavanja ljudi i događaja.

Što je u priči o Mirogoju posebno

Povijest Mirogoja razlikuje se od predodžbe da velika gradska groblja nužno nastaju postupnim širenjem nekog starog groblja.

Mirogoj je nastao planskom odlukom grada:

• na privatnom imanju koje je pripadalo Ljudevitu Gaju
• kao odgovor na prenapučenost i rascjepkanost starih zagrebačkih groblja
• kao gradsko groblje otvoreno različitim vjeroispovijestima
• uz očuvanje dijela postojećeg perivoja i snažno hortikulturno uređenje
• s monumentalnom arhitekturom koja se razvijala desetljećima
• kao mjesto na kojem su se s vremenom spojili osobno sjećanje, javna povijest i umjetnost

Zbog toga je Mirogoj istodobno mjesto svakodnevnog odlaska obitelji na grob, važan dio zagrebačke povijesti i jedna od najprepoznatljivijih memorijalnih cjelina u Hrvatskoj.

Česta pitanja

Izvori i stručna podloga

1. Gradska groblja Zagreb — Povijest
2. Zagrebački holding — 144. obljetnica gradskog groblja Mirogoj
3. Gradska groblja Zagreb — Početak gradnje arkada
4. Hrvatska enciklopedija — Gaj, Ljudevit
5. Hrvatska enciklopedija — Bollé, Herman
6. Dragan Damjanović, „Etape izgradnje arkada i paviljona zagrebačkoga groblja Mirogoj”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 48/1 (2024)
7. Turistička zajednica grada Zagreba — Mirogoj
8. Grad Zagreb — povijesna informacija o kupnji Gajeva imanja

Važno je pritom ne svesti cijeli običaj na jednu jednostavnu priču o njegovu podrijetlu. Današnje paljenje svijeća na grobovima nije nastalo u jednom trenutku niti se može pouzdano objasniti jednim drevnim obredom. U hrvatskoj se kulturnoj baštini prepliću pogrebni običaji, lokalna vjerovanja, kršćanska simbolika i obiteljske navike koje su se mijenjale kroz stoljeća.

Običaj nema jedan datum nastanka

Povijest same svijeće mnogo je starija od današnjih lampiona na grobljima. Hrvatska enciklopedija navodi da su lojane i voštane svijeće poznavali već Rimljani te da su tijekom srednjega vijeka bile glavno rasvjetno sredstvo.

To, međutim, ne znači da se iz same starosti svijeće može izvesti jednostavan zaključak o podrijetlu današnjeg običaja paljenja svijeća na grobovima. Etnološki izvori pokazuju da su običaji vezani uz smrt i pokop kroz vrijeme sadržavali različite slojeve. U hrvatskoj tradiciji susreću se kršćanske predodžbe, starija vjerovanja i lokalne prakse, a običaji su se razlikovali od kraja do kraja, pa čak i od obitelji do obitelji.

Zato je preciznije govoriti o postupnom razvoju običaja nego tražiti jedan trenutak u kojem je netko prvi put zapalio svijeću na grobu i time stvorio današnju tradiciju.

Svijeća je uz pokojnika bila prisutna i prije odlaska na groblje

U starijim hrvatskim pogrebnim običajima svijeća nije bila vezana samo uz grob. Hrvatska enciklopedija bilježi da se svijeća pripremala među predmetima za ukop, da se palila kada je smrt bila blizu te da se u pojedinim sredinama pojavljivala i među predmetima koji su se polagali uz pokojnika.

Takvi zapisi ne opisuju jedan jedinstven hrvatski običaj koji je svugdje izgledao isto. Upravo suprotno, pokazuju koliko su se načini oproštaja razlikovali po vremenu i području. Ono što se ponavlja jest prisutnost svjetla kao važnog elementa u trenucima umiranja, smrti, molitve i sjećanja.

U stručnom radu o svijeći u kulturnoj baštini Hrvata etnolog Marko Dragić također navodi da svijeća prati niz životnih i vjerskih obreda te da je snažno prisutna u običajima vezanim uz pokojne.

Što zapravo simbolizira plamen svijeće?

Jedna svijeća može imati više značenja, ovisno o tome tko je pali i u kojem kontekstu.

Sjećanje

U najširem smislu upaljena svijeća govori: ovdje je netko koga se sjećamo.

Zato se svijeće pale i ondje gdje nema složenoga obreda. Plamen je vidljiv znak dolaska na grob, zastajanja i posvećivanja vremena pokojniku. Ne mora svaka osoba taj čin tumačiti jednako. Nekome je to molitva, nekome obiteljska navika, a nekome jednostavan način da pokaže da osoba nije zaboravljena.

Svjetlo, nada i molitva u kršćanskoj tradiciji

U katoličkoj tradiciji simbolika svjetla ima jasno religijsko značenje. U pogrebnim obredima svijeća je povezana s Kristom, uskrsnućem i nadom u život nakon smrti. Hrvatski crkveni izvori svijeću na grobu opisuju kao znak zahvalnosti pokojnicima, vjere i nade.

To je važno razlikovati od pučkih tumačenja prema kojima bi sama svijeća imala neku neovisnu moć. U kršćanskom kontekstu smisao nije u predmetu kao takvom, nego u onome što čovjek svijećom izražava: molitvu, vjeru, sjećanje i nadu.

Zajedničko sjećanje

Pojedinačna svijeća pripada jednoj osobi ili obitelji. Tisuće svijeća na groblju stvaraju nešto drugo: zajedničku sliku sjećanja.

Zato početkom studenoga osvijetljena groblja imaju tako snažan vizualni dojam. Svaki plamen označava nečiju priču, ali zajedno stvaraju javni ritual pamćenja pokojnih. Upravo zbog toga običaj nadilazi privatni prostor jedne obitelji i postaje dio kulture zajednice.

Zašto svijeće posebno povezujemo sa Svim svetima i Dušnim danom?

U svakodnevnom govoru Svi sveti i Dušni dan često se spominju zajedno, ali nisu isti dan.

Svi sveti obilježavaju se 1. studenoga, a Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga. U crkvenoj tradiciji Dušni dan izravno je posvećen spomenu pokojnih. Hrvatski etnografski zapisi uz te dane bilježe obilaske groblja, molitvu, cvijeće i paljenje svijeća.

U suvremenoj hrvatskoj praksi groblja se intenzivno posjećuju tijekom oba dana i u danima oko njih. Zbog toga su Svi sveti, Dušni dan i svjetlo lampiona u javnoj percepciji gotovo nerazdvojni.

Detaljnu razliku između ta dva dana treba obraditi u zasebnom članku „Svi sveti i Dušni dan: koja je razlika i zašto obilježavamo 1. i 2. studenoga?”.

Lumini, dušice i voštane svijeće: običaj nije svugdje izgledao isto

Današnji plastični ili stakleni lampion samo je suvremeni oblik mnogo starije prakse paljenja svjetla.

Stariji zapisi iz hrvatske tradicijske kulture spominju voštane svijeće, ali i različite lokalne nazive. U pojedinim dalmatinskim zapisima pojavljuju se lumini, dok su se male svjećice koje su se palile za pokojne nazivale i dušice.

Takvi nazivi važni su jer pokazuju da običaj nije bio standardiziran. Nije svaka obitelj koristila isti oblik svijeće, nije se svugdje palila u isto vrijeme niti na istome mjestu. U nekim krajevima svijeće su gorjele na groblju, u nekima i u kući, a pojedini su se običaji s vremenom izgubili ili promijenili.

Oblik se mijenjao. Osnovna gesta ostala je prepoznatljiva: upaliti svjetlo u spomen na pokojnika.

Je li paljenje svijeće na grobu vjerska obveza?

Ne treba ga tako prikazivati.

Za vjernika paljenje svijeće može biti dio molitve i religijskog odnosa prema smrti. Za drugu osobu ista gesta može imati prvenstveno obiteljsko ili kulturno značenje. Poštovanje prema pokojniku ne može se mjeriti brojem lampiona na grobu.

Hrvatska enciklopedija posebno naglašava da običaji imaju velike lokalne, obiteljske i individualne razlike. To vrijedi i ovdje. Netko će zapaliti svijeću svaki put kada dođe na grob. Netko samo na godišnjicu, blagdan Svih svetih ili Dušni dan. Netko će uspomenu čuvati na potpuno drukčiji način.

Bit običaja nije u tome da svi rade isto, nego da gesta ima smisao onome tko je čini.

Zašto je svijeća opstala kao znak sjećanja?

Svijeća je jednostavan predmet, ali njezin je simbol vrlo čitljiv. Plamen nastaje, traje neko vrijeme i ugasi se. Upravo zato lako postaje slika prolaznosti, ali i prisutnosti: dok gori, jasno pokazuje da je netko zastao i nekoga se sjetio.

Možda je upravo u toj jednostavnosti razlog što je običaj preživio velike promjene u načinu života, pogrebima i izgledu groblja. Materijali su se promijenili, industrijski lampioni zamijenili su dio starih oblika, a obiteljske navike postale su drukčije. Ipak, paljenje malog svjetla ostalo je jedan od najprepoznatljivijih načina na koji živi obilježavaju odnos prema mrtvima.

Česta pitanja

Glavna fotografija: Pascal Müller / Unsplash. Izvori iz sadržajnog paketa provjereni su 4. listopada 2026.

Izvori i stručna podloga

1. Hrvatska enciklopedija, „svijeća”
2. Hrvatska enciklopedija, „običaji, narodni”
3. Marko Dragić: „Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata”, Crkva u svijetu 45(4), 2010., str. 467–488
4. Marko Dragić: „Dušni dan u hrvatskoj katoličkoj baštini”, Obnovljeni Život 68(3), 2013., str. 417–426
5. IKA: „Dušni dan na Mirogoju”
6. IKA: „Homilija nadbiskupa Kutleše na svetkovinu Svih svetih na Mirogoju”

Naslovna fotografija: SpeedyGonsales; Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0. Prikaz može biti umanjen ili izrezan; izvedene veličine zadržavaju istu licencu.

Što je epitaf i zašto ga povjesničari čitaju kao izvor

Hrvatska enciklopedija epitaf definira kao kraći prozni ili stihovni nadgrobni natpis. U njemu se često izdvajaju osobine pokojnika, njegov položaj, odnos prema zajednici ili poruka upućena onome tko prolazi pokraj groba.

Za povjesničara je posebno važna činjenica da se na kamenu susreću osobna i javna memorija. Obitelj bira što će ostati zapisano, ali pritom koristi jezik, obrasce i vrijednosti svojega vremena. Zbog toga se iz epitafa može učiti na dvije razine: o osobi koja je pokopana i o društvu koje ju je odlučilo predstaviti upravo na taj način.

Stari natpisi pritom se ne smiju čitati kao potpune biografije. Oni su sažeti, često formulaični i nastali su s jasnom memorijalnom namjerom. Ono što piše na kamenu može biti vrlo vrijedan podatak, ali i pažljivo izabrana slika pokojnika.

Što se može čitati iz nekoliko redaka na kamenu

Od Salone do kraljice Jelene: kad epitaf postaje dio velike povijesti

Na prostoru antičke i ranokršćanske Salone sačuvani su brojni nadgrobni natpisi. Istraživanja pokazuju da su se u njima koristile formule poput latinskih izraza za "ovdje počiva" ili "ovdje leži", a neke su se takve formule nastavile pojavljivati i u ranosrednjovjekovnim natpisima.

To je važan detalj. Promjena političkog svijeta nije značila da je svaki kulturni obrazac nestao. Način na koji se oblikovao spomen na pokojnika prenosio je dio kasnoantičke tradicije u srednji vijek.

Jedan od najpoznatijih primjera je epitaf hrvatske kraljice Jelene iz 976. godine. Ostatke natpisa pronašao je Frane Bulić 1898. na Gospinu otoku u Solinu. Natpis je povjesničarima iznimno važan jer povezuje kraljicu Jelenu s kraljem Mihajlom Krešimirom II. i njihovim sinom Stjepanom Držislavom, bilježi točan vremenski podatak i opisuje Jeleninu vladarsku i društvenu ulogu.

U samo nekoliko redaka kamen je sačuvao ono što bi se inače moglo izgubiti: rodbinske veze, kraljevske titule, datum i ideal vladarice. Epitaf je tako prestao biti samo oznaka groba i postao dokument hrvatske političke i kulturne povijesti.

Mali natpis, veliki podatak

Epitaf kraljice Jelene dobar je primjer koliko oprezno treba procjenjivati "veličinu" povijesnog izvora. Ploča može biti razlomljena i tekst kratak, ali podatak o tome tko je nečija supruga, majka ili nasljednik ponekad vrijedi više od mnogo kasnijih pripovijesti.

Valunska ploča: tri naraštaja, dva jezika i dva pisma

Ako epitaf kraljice Jelene pokazuje kako nadgrobni natpis može sačuvati političku povijest, Valunska ploča pokazuje nešto drugo: kako u nekoliko redaka može ostati zapisana čitava kulturna sredina.

Valunska ploča s otoka Cresa potječe iz 11. stoljeća i izvorno je bila nadgrobna ploča. Na njoj se isti sadržaj pojavljuje na hrvatskom i latinskom jeziku te na glagoljici i latinici. Spominju se tri naraštaja jedne obitelji: baka Tjeha, sin Bratohna i unuk Juna.

To nije samo obiteljski zapis. Ploča govori o prostoru na kojem su se susretali jezici, pisma i stanovništvo različitih kulturnih tradicija. Upravo zato Hrvatska enciklopedija Valunsku ploču opisuje kao svjedočanstvo tadašnje jezične i kulturne koegzistencije na Cresu.

Na grobu jedne obitelji tako je ostao trag šire promjene koja se događala na istočnoj obali Jadrana.

Pismo na grobu govori i o tome gdje se nalazimo

U hrvatskoj povijesti nadgrobni i drugi kameni natpisi nisu pisani samo jednim pismom.

Glagoljica je osobito snažno obilježila kvarnerski, istarski i dio dalmatinskog prostora. Najstariji hrvatskoglagoljički spomenici iz 11. stoljeća upravo su kameni natpisi, među njima Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis.

Ali priča ne završava glagoljicom i latinicom. Istraživanje Karla Jurišića o epigrafskim spomenicima oko Biokova opisuje četiri kamena natpisa pisana hrvatskom ćirilicom, datirana u 1802., 1803. i čak 1835. godinu. Autor je najkasniji od tih primjera opisao kao vjerojatno posljednji hrvatski ćirilični epigrafski spomenik te vrste.

To je dobar podsjetnik da povijest pisama nije uredan niz u kojem jedno pismo jednostavno nestane čim se pojavi drugo. Na lokalnoj razini stare se tradicije mogu održati stoljećima.

Stećci: kada natpis dijeli prostor sa simbolima i slikama

Srednjovjekovni stećci pripadaju široj kulturnoj zoni današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. UNESCO navodi da su nastajali od druge polovice 12. do 16. stoljeća, najintenzivnije tijekom 14. i 15. stoljeća.

Nisu svi stećci ispisani, ali njihova epigrafija zajedno s reljefima, simbolima i prizorima predstavlja vrijedan povijesni izvor. Natpisi mogu sačuvati imena i tragove lokalnih zajednica, dok ukrasi i oblici spomenika govore o umjetničkim i kulturnim obrascima srednjega vijeka.

U Hrvatskoj su u serijski UNESCO-ov lokalitet uključene Velika i Mala Crljivica u Cisti Velikoj te lokalitet sv. Barbare u Dubravci u Konavlima.

Stećci pokazuju i zašto nadgrobni spomenik ne treba promatrati samo kao tekst. Ponekad se poruka nalazi u odnosu između riječi, simbola, položaja kamena i mjesta na kojem je postavljen.

Mirogoj i 19. stoljeće: groblje postaje arhiv grada

Otvaranjem Mirogoja 1876. Zagreb dobiva zajedničko gradsko groblje za pripadnike različitih vjeroispovijesti. Time se mijenja i način na koji se groblje uklapa u grad: ono više nije samo skup odvojenih crkvenih grobišta, nego organiziran javni prostor kojim upravlja gradska vlast.

Na takvom groblju nadgrobni natpisi postaju svojevrsni presjek grada. Uz imena i godine mogu se pojaviti zanimanja, akademske titule, obiteljske veze, mjesta podrijetla, jezici i vjerske formule.

Poseban primjer pružaju židovski nadgrobni natpisi na Mirogoju. Istraživanje Igora Kusina bilježi 52 groba s hebrejskim natpisima. Raspon je velik: od osnovnih podataka o imenu, rodbinstvu, datumu smrti i dobi do kratkih pjesničkih tekstova i akrostiha.

Na istom groblju tako se mogu susresti različiti načini pisanja, različite vjerske tradicije i različite ideje o tome što je važno sačuvati o čovjeku.

Noviji epitafi: između imena, izreke i osobne poruke

Epitaf nije ostao relikt srednjega vijeka. On se mijenja, ali nije nestao.

U istraživanju provedenom na području Slavonskog Broda i okolnih sela učenici su od 2010. do 2018. popisali 1.400 epitafa. Autorica rada novije hrvatske epitafe razvrstava na nominalne, aforističke i literarizirane.

Ta podjela dobro pokazuje koliko suvremeni nadgrobni natpis može biti različit. Ponekad ostaje na imenu i datumima. Ponekad dodaje kratku misao o životu i smrti. Ponekad postaje gotovo mala pjesma ili osobna poruka.

Na današnjem groblju zato se često mogu vidjeti različite generacije sjećanja jedna pokraj druge. Stariji spomenik može isticati obitelj i društveni položaj, drugi vjersku pripadnost, treći privatnu rečenicu razumljivu samo bliskim ljudima.

Što epitafi zapravo govore o vremenu u kojem su nastali

Kada se epitafi promatraju u većem broju, počinju se pojavljivati obrasci.

1. Govore kako se obitelj željela predstaviti

Rodbinske veze često su među najtrajnijim informacijama na grobu. Nekada je važno čiji je netko sin, supruga ili majka, a nekada se naglašava zajednički obiteljski identitet.

2. Pokazuju koji je jezik imao javnu vrijednost

Latinski, hrvatski, glagoljica, latinica, hrvatska ćirilica ili hebrejski nisu samo tehnički izbori. Oni mogu pokazati kulturnu pripadnost, obrazovanje, regionalnu tradiciju i povijesni trenutak.

3. Otkrivaju što je zajednica smatrala vrijednim spomena

Vladarska uloga, zanimanje, vojna služba, vjera, roditeljstvo, dobročinstvo ili jednostavno pripadnost obitelji mogu postati središte natpisa. Ono što se odabire za nekoliko redaka govori o vrijednostima vremena.

4. Pokazuju kako se mijenja odnos između javnog i privatnog

Stariji natpisi često koriste ustaljene formule. Noviji epitafi mogu postati osobniji i emocionalniji, ali i danas postoje vrlo sažeti, tradicionalni oblici. Promjena nije jednaka na svim grobljima ni u svim obiteljima.

5. Čuvaju tragove ljudi koji možda nisu ostavili druge izvore

Ne ostavlja svatko arhiv, knjigu, službeni životopis ili portret. Ponekad je nadgrobni natpis jedan od rijetkih sačuvanih tragova nečijega imena, obitelji i života.

Ali kamen nije neutralan svjedok

Epitafi su vrijedni upravo zato što su blizu konkretnom čovjeku i konkretnom vremenu. Istodobno, treba ih čitati oprezno.

Natpis najčešće sastavljaju oni koji ostaju iza pokojnika. On može idealizirati, prešutjeti sukobe, koristiti gotovu formulu ili naglasiti ono što je obitelji važno. Spomenik može biti zamijenjen desetljećima kasnije, natpis obnovljen, a dio groblja uništen ili premješten.

Zato epitaf nije "cijela istina" o osobi. On je povijesni dokaz o tome kako je ta osoba bila zapamćena, ili kako je netko želio da bude zapamćena.

To ga ne čini manje vrijednim. Naprotiv, upravo u toj razlici između života i sjećanja leži velik dio njegove povijesne vrijednosti.

Groblje kao arhiv na otvorenom

Na groblju se povijest ne čita samo kronološki. Stari i novi natpisi stoje jedni pokraj drugih. Različita pisma, jezici, vjerski simboli, zanimanja i obiteljske formule stvaraju slojevitu sliku mjesta.

Kraljičin epitaf može sačuvati podatke o vladarskoj dinastiji. Ploča jedne obitelji na Cresu može pokazati susret dvaju jezika i dvaju pisama. Stećak može spojiti riječ i sliku. Mirogojski natpis može ispričati povijest jedne gradske obitelji, a skroman seoski spomenik sačuvati ime čovjeka koji se ne pojavljuje ni u jednom udžbeniku.

Zato epitafi kroz hrvatsku povijest govore o smrti, ali možda još više govore o životu: o tome tko smo bili, kojim smo jezikom pisali, što smo cijenili i kako smo željeli ostati u tuđem sjećanju.

Česta pitanja

Izvori i stručna podloga

1. Hrvatska enciklopedija – "epitaf"
2. Mirjana Matijević-Sokol – "Od epitafa svećenika Ivana do epitafa kraljice Jelene", Tusculum 10/2 (2017), Hrčak
3. Hrvatska enciklopedija – "Jelena"
4. Hrvatska enciklopedija – "Valunska ploča"
5. Hrvatska enciklopedija – "glagoljaštvo"
6. Karlo Jurišić – "Posljednji poznati natpisi hrvatskom ćirilicom na prostoru oko Biokova (XIX. st.)", Hrčak
7. UNESCO World Heritage Centre – Stećci Medieval Tombstone Graveyards
8. UNESCO World Heritage Centre – karta lokaliteta Stećci
9. Gradska groblja Zagreb – Povijest Mirogoja
10. Igor Kusin – "Židovski nadgrobni natpisi na zagrebačkom groblju Mirogoj", Hrčak
11. Vesna Nosić – "Epitafi u Slavonskom Brodu i okolici", Varaždinski učitelj, Hrčak

Zabuna nastaje zato što se upravo 1. studenoga u Hrvatskoj najčešće odlazi na groblja, uređuju grobovi, polaže cvijeće i pale svijeće. Tome pridonosi i činjenica da je 1. studenoga državni blagdan i neradni dan, dok 2. studenoga nije.

Ukratko: razlika između Svih svetih i Dušnog dana

Ta dva dana stoje jedan uz drugi u crkvenom kalendaru, ali nemaju isto značenje. U svakodnevnom životu njihove su se prakse s vremenom snažno ispreplele.

Što se slavi na Svi svete 1. studenoga?

Svetkovina Svih svetih u katoličkoj tradiciji nije prvenstveno dan posvećen preminulim članovima obitelji. Njezin je liturgijski naglasak na svim svecima, uključujući one koji nisu pojedinačno poznati ili službeno kanonizirani.

Zato naziv Svi sveti doslovno opisuje smisao dana: u jednom se slavlju okuplja spomen na sve one koje Crkva smatra svetima.

To ne znači da je odlazak na groblje 1. studenoga nekakav pogrešan običaj. U Hrvatskoj se upravo taj datum tijekom vremena snažno povezao sa sjećanjem na pokojne, pa mnoge obitelji tada posjećuju grobove svojih bližnjih. Liturgijsko značenje blagdana i obiteljski običaj sjećanja mogu postojati istodobno, ali nisu ista stvar.

Što je Dušni dan 2. studenoga?

Dan nakon Svih svetih obilježava se Dušni dan, odnosno Spomen svih vjernih mrtvih. U katoličkoj tradiciji to je dan posebno posvećen pokojnicima i molitvi za umrle.

Upravo je ovdje glavna razlika između dvaju dana:

• 1. studenoga slavi se zajedništvo svih svetih
• 2. studenoga spominju se svi vjerni pokojni

Zbog toga je, kada želimo biti precizni, izraz Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih točniji naziv za 2. studenoga od općenitog izraza „Dan mrtvih”.

Zašto onda većina ljudi na groblje ide 1. studenoga?

U hrvatskoj svakodnevici 1. studenoga postao je glavni dan obilaska groblja. Za to ne postoji samo jedan razlog.

Prije svega, Svi sveti i Dušni dan nalaze se jedan iza drugoga, pa su se kroz stoljeća liturgijski sadržaji, obiteljsko sjećanje i lokalni običaji prirodno približili. Hrvatska enciklopedija oba dana povezuje s običajima posjećivanja groblja, kićenja grobova i paljenja svijeća, uz brojne regionalne razlike.

Drugi je razlog vrlo praktičan: 1. studenoga u Hrvatskoj je zakonski blagdan i neradni dan, dok 2. studenoga nije. Obiteljima je zato često jednostavnije okupiti se i otići na groblje upravo na Svi svete. HRT također bilježi da se običaj posjećivanja grobova u novije vrijeme u velikoj mjeri premjestio na 1. studenoga.

Zato nije neobično da se u govoru cijelo razdoblje oko 1. i 2. studenoga doživljava kao vrijeme sjećanja na pokojne, iako crkveni kalendar ta dva dana jasno razlikuje.

Kako su 1. i 2. studenoga postali upravo ti datumi?

Današnji raspored nije nastao odjednom. Razvijao se stoljećima.

Kako se razvila svetkovina Svih svetih

U prvim stoljećima kršćanstva postojali su zajednički spomendani mučenika, ali nisu se svugdje slavili istoga datuma. U Rimu se važan korak dogodio početkom 7. stoljeća kada je nekadašnji Panteon posvećen Blaženoj Djevici Mariji i svim mučenicima.

Tijekom sljedećih stoljeća slavlje se proširivalo s mučenika na sve svete, a 1. studenoga postupno se učvrstio kao datum svetkovine u zapadnoj Crkvi. U 9. stoljeću papa Grgur IV. pridonio je širenju slavlja 1. studenoga na šire područje zapadnog kršćanstva.

Zbog različitih povijesnih izvora pojedinosti o tome kada je i kojim činom datum konačno postao općeprihvaćen nisu uvijek opisane potpuno jednako. Sigurno je, međutim, da je do srednjega vijeka 1. studenoga čvrsto uspostavljen kao dan Svih svetih u zapadnoj liturgijskoj tradiciji.

Kako je nastao Dušni dan 2. studenoga

Dušni dan razvio se kasnije. Posebno je važan sveti Odilo, opat benediktinskog samostana Cluny, koji je 998. godine uveo poseban spomen svih vjernih pokojnih dan nakon Svih svetih.

Običaj se iz Clunyja postupno širio drugim samostanima i Crkvom. Vatikan je 1998. obilježio tisuću godina od te Odilove odluke, što potvrđuje 998. kao ključnu godinu u povijesti Dušnog dana.

Redoslijed dvaju dana zato ima jasnu liturgijsku logiku: nakon svetkovine svih svetih 1. studenoga, 2. studenoga slijedi poseban spomen svih vjernih pokojnih.

Je li „Dan mrtvih” isto što i Dušni dan?

Izraz Dan mrtvih u hrvatskom se jeziku često koristi za 2. studenoga, a ponekad i šire za cijelo razdoblje Svih svetih i Dušnog dana. Hrvatska enciklopedija navodi ga kao jedan od tradicionalnih naziva za Dušni dan.

Ipak, u službenoj katoličkoj liturgijskoj terminologiji precizniji su nazivi Dušni dan i Spomen svih vjernih mrtvih. Zagrebačka nadbiskupija posebno upozorava da izraz „Dan mrtvih” ne opisuje potpuno ono što Crkva toga dana želi naglasiti.

Najjednostavnije je zato razlikovati:

• 1. studenoga: Svi sveti
• 2. studenoga: Dušni dan / Spomen svih vjernih mrtvih

Ako se izraz „Dan mrtvih” koristi u svakodnevnom govoru, najčešće se misli na Dušni dan ili općenito na dane sjećanja na pokojne.

Kako su se običaji u Hrvatskoj mijenjali?

Današnja slika je poznata gotovo svima: uređeni grobovi, krizanteme, vijenci i svjetlost brojnih lampiona. No običaji povezani sa Svim svetima i Dušnim danom nisu uvijek izgledali jednako, niti su bili isti u svim hrvatskim krajevima.

Hrvatska enciklopedija bilježi regionalne običaje u kojima se pokojnicima simbolično ostavljala hrana ili piće, a ponegdje bi se preko noći ostavio postavljen stol. U jadranskim krajevima postojala su posebna peciva i kolači povezani s tim danima. Takve su prakse pripadale lokalnim tradicijama i nisu bile jedinstveni običaj cijele Hrvatske.

S vremenom su u prvi plan došli običaji koji su danas najprepoznatljiviji: uređivanje grobova, cvijeće i paljenje svijeća. Groblje je postalo glavno mjesto javnog i obiteljskog sjećanja.

To je dobar primjer kako se tradicija mijenja. Temeljna potreba da se pokojnika ne zaboravi ostaje, dok se način na koji se sjećanje izražava može mijenjati kroz generacije.

Zašto palimo svijeće i nosimo cvijeće?

Svijeće i cvijeće danas su najvidljiviji znakovi obilježavanja ovih dana. U vjerskom kontekstu svijeća ima vlastitu simboliku svjetla, molitve i nade, dok u širem društvenom smislu može biti jednostavan znak sjećanja i poštovanja.

Ovdje nema potrebe svu simboliku svijeće objašnjavati u jednom članku. Tema zaslužuje zaseban vodič jer običaj paljenja svijeća ima i dugu povijest i različita značenja.

Za mnoge ljude važan je i sam čin dolaska: očistiti grob, donijeti cvijet, zapaliti lampion, zastati nekoliko minuta ili s članovima obitelji prisjetiti se osobe koje više nema.

Morate li biti vjernik da biste obilježili ove dane?

Ne. Iako Svi sveti i Dušni dan imaju jasno kršćansko i katoličko značenje, odlazak na groblje i sjećanje na pokojne u Hrvatskoj imaju i snažnu obiteljsku i kulturnu dimenziju.

Netko će otići na misu i moliti za pokojne. Netko će samo posjetiti grob, donijeti cvijeće ili zapaliti svijeću. Netko će dan provesti kod kuće gledajući stare fotografije ili pričajući djeci o članovima obitelji koje nisu stigla upoznati.

Ne postoji jedan obvezan način osobnog sjećanja. Važno je razlikovati što pojedini dan znači u vjerskom kalendaru od načina na koji ga pojedina obitelj ili osoba odluči obilježiti.

Dva dana, dva različita naglaska

Najkraće rečeno, Svi sveti i Dušni dan nisu isti blagdan.

Prvog studenoga katolička tradicija slavi sve svete. Drugog studenoga spominje se sve vjerne pokojne. U Hrvatskoj su se, međutim, uz oba dana razvili snažni običaji sjećanja na umrle, a 1. studenoga postao je glavni dan odlaska na groblja i zato što je neradni dan.

Razumijevanje te razlike ne umanjuje vrijednost običaja. Naprotiv, pomaže razumjeti zašto početkom studenoga groblja izgledaju drukčije nego tijekom ostatka godine i kako su se vjera, obitelj i lokalna tradicija spojile u jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih običaja sjećanja.

Česta pitanja

Izvori i stručna podloga

1. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – „Svi sveti”
2. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – „Dušni dan”
3. Zagrebačka nadbiskupija – „Dan mrtvih ili Dušni dan?”
4. Vatikan – Ivan Pavao II., Pismo opatu Clunyja, 2. lipnja 1998.
5. Vatikan – Benedikt XVI., Angelus na Svi svete, 1. studenoga 2009.
6. Narodne novine – Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, NN 110/2019
7. Narodne novine – Zakon o dopuni Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, NN 72/2025
8. HRT Radio Zadar – „Dušni je dan, kakvo je njegovo značenje?”, 2. studenoga 2025.

Kratak odgovor: zašto baš crna?

Crna nije postala boja žalosti zbog jednog događaja niti zato što je njezino značenje univerzalno. U Europi je stoljećima bila povezana sa smrću, ozbiljnošću i odricanjem, ali i s ugledom i luksuzom. Tijekom 19. stoljeća crna žalobna odjeća postala je snažno društveno kodirana, osobito u zapadnoj Europi, a razvoj tekstilne industrije i novih bojila učinio ju je dostupnijom široj populaciji.

U hrvatskoj tradiciji slika je složenija. Hrvatska enciklopedija navodi bijelu i crnu kao boje žalosti te ističe da je crna s vremenom prevladala. Etnografski zapisi iz različitih krajeva pokazuju da se prijelaz nije dogodio svugdje istodobno niti na isti način.

Što zapravo znače crnina i korota?

Kada govorimo o tradicionalnom žalovanju, boja odjeće bila je samo jedan dio šireg skupa običaja.

Korota označava razdoblje i obrede žalovanja za pokojnikom. U različitim sredinama običaji su određivali kako se žalost pokazuje, koliko je stroga te koliko traje. Hrvatska enciklopedija navodi da su se osobe u koroti često vidljivo razlikovale od ostatka zajednice jednostavnijom odjećom i bojama poput crne, bijele ili sive, dok je stupanj korote ovisio i o srodstvu s pokojnikom.

U hrvatskim pogrebnim običajima žalovanje se tradicionalno pokazivalo i izostavljanjem ukrasa, prevladavanjem tamnih ili nenametljivih tonova te odricanjem od veselja i zabave. Drugim riječima, žalobna odjeća nije bila samo osobni izbor nego i znak koji je zajednici govorio da je netko u razdoblju žalovanja.

Zašto je crna u Europi postala dominantna boja žalosti?

Crna je u Europi imala više značenja istodobno. Već u kasnom srednjem vijeku mogla je biti povezana sa žalovanjem, ali je zbog zahtjevnog i skupog postizanja duboke crne boje istodobno označavala kvalitetu, ugled i luksuz. Zato nije točno da je crna kroz cijelu europsku povijest jednostavno značila samo smrt.

Tijekom novog vijeka njezina se simbolika sve snažnije povezivala s ozbiljnošću, skromnošću i žalovanjem. U 19. stoljeću žalobna odjeća postala je izrazito razrađen društveni kod. U viktorijanskoj Britaniji crna je dosegla vrhunac kao standard žalobnog odijevanja. Kraljica Viktorija nakon smrti supruga princa Alberta 1861. nastavila je nositi crninu do kraja života, što je dodatno učvrstilo već postojeći običaj, ali ga nije stvorilo.

Važnu ulogu imala je i tehnologija. Industrijalizacija tekstila, razvoj kemijskih bojila i veća dostupnost crnih tkanina tijekom 19. stoljeća olakšali su širenje crne odjeće izvan bogatijih slojeva. Ono što je ranije moglo biti skupo i teško postići postalo je dostupnije širem stanovništvu.

Naslovna fotografija: Tim Mossholder / Unsplash. Neutralna ilustracija crne i bijele; nije povijesni prikaz korote.

U Hrvatskoj se žalovalo i u bijelom

Najzanimljiviji dio priče jest da crna u hrvatskim krajevima nije svugdje bila najstariji znak najdublje žalosti.

Hrvatska enciklopedija izrijekom navodi da su boje žalosti u hrvatskim tradicijskim pogrebnim običajima bile bijela i crna, uz napomenu da je crna s vremenom prevladala kao boja smrti.

Još konkretniji primjer donosi rad s Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autorice navode da su u Hrvatskoj postojale regionalne razlike te da u panonskom dijelu Hrvatske, u okolici Siska, crna u prvoj polovici 20. stoljeća još nije bila prihvaćena kao boja najdublje žalosti. Tu je ulogu imala bijela, dok se od crnih tekstilnih predmeta nosio rubac.

Sličan trag nalazimo u katalogu Muzeja Brodskog Posavlja Put u vječni dom. U dijelu posvećenom simbolici odjeće autori opisuju stariju bijelu boju žalosti te promjenu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada bijelu postupno zamjenjuje crna, a domaće bijelo platno crni kupovni materijali. Prijelaz nije bio trenutan: u opisanoj žalobnoj nošnji istodobno se pojavljuju bijela marama, crna marama i crna pregača.

Da je bijela imala starije žalobno značenje i izvan Brodskog Posavlja, pokazuje i Muzej Sveti Ivan Zelina. U prikazu tradicijske korizmene odjeće za središnje i sjevernije krajeve Hrvatske navodi se čista bijela odjeća ili odjeća s bijelim dijelovima, pri čemu se bijela opisuje kao boja koja je u prošlosti označavala žalost.

Kako je crna potisnula bijelu?

Iz hrvatskih i europskih izvora može se zaključiti da nije postojao jedan trenutak u kojem je cijela zemlja „prešla“ s bijele na crnu. Promjena je bila postupna.

Na nju su vjerojatno istodobno djelovala najmanje tri procesa:

1. Širenje zapadnoeuropskih društvenih normi. Crna žalobna odjeća tijekom 19. stoljeća postaje sve prepoznatljiviji znak žalosti u zapadnoj kulturi.
2. Promjene u proizvodnji i kupnji odjeće. Etnografski zapis iz Brodskog Posavlja izravno povezuje prijelaz s domaćeg bijelog platna na crne kupovne materijale.
3. Slabljenje lokalnih tradicijskih pravila odijevanja. Kako se tradicijska nošnja mijenjala i svakodnevna odjeća postajala manje lokalno određena, crna je lakše postala zajednički i široko razumljiv znak žalosti.

Upravo zato povijest žalobne odjeće nije samo povijest boja. Ona govori i o industrijalizaciji, trgovini, modi, promjeni seoskog i gradskog života te o tome kako se lokalni običaji postupno preoblikuju.

Nije bila važna samo boja

Pogrebni i žalobni običaji nisu se svodili na pitanje treba li odjenuti crno ili bijelo. Hrvatski etnografski izvori opisuju poseban način odijevanja, uklanjanje ili smanjivanje ukrasa, posjete ožalošćenoj obitelji, izražavanje sućuti, molitvu i paljenje svijeća. Obitelj je određeno vrijeme žalost iskazivala i ponašanjem, primjerice odricanjem od veselja i zabave.

Zato crninu treba promatrati kao dio šireg društvenog jezika žalovanja. Odjeća je bila vidljiv znak, ali iza nje je stajao cijeli niz pravila kojima je zajednica prepoznavala gubitak i odnos prema pokojniku.

Je li crna danas obavezna?

Povijest pokazuje upravo suprotno od ideje da postoji jedna „prirodna“ boja žalosti. Značenja boja stvaraju kulture, a običaji se mijenjaju.

Crna je danas u Hrvatskoj i širem zapadnom kulturnom krugu i dalje najprepoznatljiviji vizualni znak žalosti i ozbiljnosti. Ipak, način odijevanja na pogrebu ovisi o obitelji, lokalnoj sredini, generaciji i željama pokojnika ili bližnjih. Ako nema posebne upute, nenametljiva i uredna odjeća ostaje siguran način iskazivanja poštovanja, neovisno o tome je li svaki njezin dio potpuno crn.

Pritom vrijedi imati na umu da je ono što nam se danas čini „oduvijek normalnim“ često rezultat relativno novijih promjena. Još prije stotinjak godina u dijelu Hrvatske bijela je mogla govoriti ono što danas najčešće govori crna: ovdje se žaluje.

Česta pitanja

Izvori i stručna podloga

1. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – „pogrebni običaji“
2. Hrvatska enciklopedija – „korota“
3. Džidić, Anita; Barbančić, Marina; mentorica Katarina Nina Simončić – „Primjena i simbolika crne (ne)boje u suvremenoj modi“, TEDI, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013.
4. Lukač, Karolina; Artuković Župan, Ivana – „Put u vječni dom: predodžbe Naših starih o smrti i zagrobnom životu“, Muzej Brodskog Posavlja, 2015.
5. Muzej Sveti Ivan Zelina – „Vuzem pred vratmi je vre,…“
6. The Metropolitan Museum of Art – „Mourning dress“, American, 1850–55
7. The Metropolitan Museum of Art – „Mourning ensemble“, American, 1870–72
8. The Metropolitan Museum of Art – Open Access zbirka, „Mourning dress“, ca. 1845, Object 174742

Pogrebni običaji u Hrvatskoj nikada nisu bili potpuno jednaki u svim krajevima. Razlikovali su se od sela do sela, između kontinentalnih i jadranskih područja, prema vjerskoj pripadnosti, obiteljskim navikama i vremenu u kojem se živjelo. Ipak, etnografski zapisi pokazuju zajedničku promjenu: smrt je nekoć mnogo više bila događaj kuće i lokalne zajednice, dok se danas velik dio praktične organizacije, osobito u gradovima, odvija kroz bolnice, mrtvačnice, groblja i pogrebne službe.

Nekada je pokojnik često ostajao u vlastitom domu do sprovoda. Obitelj, susjedi i rodbina dolazili su se oprostiti, bdjeli su uz odar, molili, pomagali ukućanima i zatim pratili pokojnika do groblja. Uz te praktične postupke postojala su brojna vjerovanja i simbolične radnje: palila se svijeća, otvarao prozor, zastiralo zrcalo, zaustavljao sat, naricalo se za pokojnikom ili se nakon ukopa priređivao zajednički obrok.

Danas su mnogi od tih postupaka nestali ili promijenili značenje. Neki su ostali kao obiteljski ili lokalni običaji, a neki kao dio kulturne baštine. Ono što se nije izgubilo jest potreba da se pokojnika isprati, da se obitelj ne ostavi sama i da se nakon smrti pronađe način za zajedničko sjećanje.

Ne postoji jedan „hrvatski pogrebni običaj”

Kada govorimo o pogrebnim običajima u Hrvatskoj, lako je stvoriti sliku jednog starog, nepromjenjivog rituala. Etnološka građa pokazuje suprotno. Smrt i pokop bili su obilježeni lokalnim običajima, a isti postupak u jednom je kraju mogao biti važan, dok ga u drugome uopće nije bilo.

Razlike su se vidjele već u nazivima. Zajednički obrok nakon pogreba najčešće nazivamo karminama, ali zabilježeni su i nazivi poput podušja, daće ili sedmine. Na velebitskom području postojala su mirila, kamenom označena mjesta na kojima je pogrebna povorka zastajala na putu prema groblju. Na dubrovačkom području bilježena su posebna vjerovanja vezana uz predznake smrti, svijeću, prozor i zrcalo. U Turopolju je novije muzejsko istraživanje dokumentiralo običaje iz razdoblja kada mrtvačnice još nisu bile uobičajene i kada je pokojnik do sprovoda ostajao u kući.

Zato je preciznije govoriti o pogrebnim običajima u Hrvatskoj u množini. Zajedničke teme postoje, ali njihova izvedba, simbolika i trajanje ovise o mjestu, vremenu i zajednici.

Kada je kuća bila središte posljednjeg oproštaja

U tradicijskim seoskim zajednicama smrt se nije tako brzo izdvajala iz svakodnevice kao danas. Pokojnik bi nakon smrti bio opran, odjeven i položen na ležaj, škrinju ili improvizirani odar. Etnografski izvori bilježe da su te poslove često obavljali susjedi ili dalji rođaci, a ne nužno najuži članovi obitelji.

Nakon toga dolazili su rođaci, susjedi i drugi članovi zajednice. Uz pokojnika se molilo i bdjelo do kasno u noć, ponegdje sve do sprovoda. U nekim sredinama u pokojnikovoj se kući nije kuhalo, pa su rodbina i susjedi donosili hranu ukućanima.

Takav raspored nije bio samo niz obrednih pravila. Imao je i vrlo praktičnu društvenu ulogu. Obitelj nije morala sama primati sve ljude, pripremati hranu i organizirati svaki detalj. Dio tereta preuzimala je zajednica.

Muzej Turopolja je 2025. izložbom i katalogom „Dođite na makarune – pogrebni običaji u Turopolju” predstavio rezultate terenskog istraživanja lokalnih običaja. U prikazima običaja s kraja 19. i početka 20. stoljeća istaknuto je upravo razdoblje prije mrtvačnica, kada je pokojnik do sprovoda ležao na odru u kući.

Svijeća, otvoren prozor, zastirano zrcalo i zaustavljen sat

Mnogi stari pogrebni običaji nastali su na sjecištu kršćanskih obreda, lokalnih tradicija i starijih pučkih vjerovanja. Zbog toga nije dobro svaki stari postupak tumačiti kao službeni vjerski propis.

Etnografski izvori bilježe nekoliko često spominjanih radnji nakon smrti:

• uz umirućega ili pokojnika palila se svijeća
• nakon smrti otvarao se prozor
• zrcalo se zastiralo tkaninom ili okretalo
• sat se zaustavljao
• ponegdje se gasila vatra na ognjištu
• pri iznošenju pokojnika iz kuće izvodile su se dodatne simbolične radnje

U pučkim tumačenjima otvoren prozor povezivao se s izlaskom duše, a zastiranje zrcala s vjerovanjem da se duša ne bi trebala zadržati ili „zarobiti” u odrazu. Zaustavljanje sata simbolično je označavalo prekid pokojnikova životnog vremena.

Danas se ti postupci ne mogu predstavljati kao opće pravilo, ali su važni za razumijevanje načina na koji su prethodne generacije pokušavale dati red i značenje trenutku smrti.

Bdjenje uz pokojnika bilo je i oblik zajedništva

Bdjenje uz pokojnika nije bilo samo vrijeme tišine. U kuću su dolazili ljudi izraziti sućut, moliti, razgovarati s obitelji i pomoći u pripremi sprovoda. U nekim krajevima žene su izrađivale vijence, drugi su pomagali oko nošenja pokojnika, pripreme groba ili hrane.

U takvom sustavu posljednji ispraćaj nije bio samo obiteljski događaj. Bio je događaj cijele zajednice. Susjedi su znali tko je umro, ljudi su dolazili u kuću, a pokojnik se na putu prema groblju fizički provodio kroz prostor u kojem je živio.

Suvremeni način organizacije pogreba često je drukčiji, ali potreba za tim zajedništvom nije nestala. Danas se ona češće ostvaruje kroz dolazak na ispraćaj, izražavanje sućuti, zajednički odlazak na pogreb, cvijeće, svijeće i okupljanje nakon ukopa.

Naricanje: tuga je nekada imala i javni, oblikovani glas

Jedan od najupečatljivijih starih običaja bilo je naricanje. Hrvatska enciklopedija bilježi više naziva za taj oblik oplakivanja, među njima javkanje, nabrajanje, bugarenje, tuženje i lelekanje.

Naricanje nije bilo jednostavno nekontrolirano plakanje. U tradicijskim zajednicama moglo je imati prepoznatljiv oblik, ritam i sadržaj. Naricalo se uz odar, u sprovodnoj povorci ili nad grobom. Tekst je mogao govoriti o pokojnikovim vrlinama, njegovu životu, preranoj smrti ili odnosu s obitelji.

U nekim su sredinama postojale žene posebno vješte u takvom oplakivanju, pa su mogle imati ulogu profesionalnih narikača. To ne znači da je običaj postojao jednako u svim hrvatskim krajevima, nego pokazuje koliko je u pojedinim zajednicama javno iskazivanje tuge bilo društveno oblikovano.

Danas nam taj običaj može djelovati vrlo udaljeno. Ipak, njegova temeljna funkcija nije sasvim strana: zajednica je na prepoznatljiv način pokazivala da je smrt važan događaj i da gubitak nije samo privatna stvar jedne osobe.

Pogrebna povorka bila je stvarni put od kuće do groba

U vrijeme kada nije bilo današnjeg prijevoza pokojnika i suvremenih mrtvačnica, pogrebna povorka imala je snažnu praktičnu i simboličnu ulogu. Pokojnici su se, ovisno o mjestu i udaljenosti groblja, nosili ili vozili na kolima.

Povorka je prolazila kroz selo ili krajolik koji je pokojniku bio poznat. Time je ispraćaj imao jasnu prostornu dimenziju: iz kuće se odlazilo prema mjestu ukopa, a na tom putu zajednica je doslovno pratila pokojnika.

Poseban primjer sačuvan je na području Velebita i istočnog Jadrana u obliku mirila ili počivala. To su mjesta obilježena kamenjem na kojima je povorka zastajala i odmarala. Uz praktičnu funkciju, uz mirila su bila vezana i pučka vjerovanja o pokojniku i duši.

Mirila pokazuju kako je pogrebni običaj mogao ostaviti trag i u samom krajoliku. Smrt nije bila obilježena samo grobom, nego i mjestima kroz koja je posljednji put prošla povorka.

Kada je sprovod mladih nalikovao svadbi

Među neobičnijim etnografskim zapisima nalazi se običaj da sprovod mladića ili djevojke u nekim krajevima djelomično podsjeća na svadbeni obred. Pokojnik ili pokojnica mogli su biti opremljeni ili ukrašeni poput mladenaca, a u povorci su se pojavljivali elementi poznati iz svadbenih običaja.

Kod sprovoda djece i mladih osoba u pojedinim je sredinama prevladavala bijela boja lijesa, odjeće ili cvijeća. Takvi običaji mogu se tumačiti u kontekstu simbolike prekinutog životnog ciklusa, ali važno je ne pretvarati ih u opću sliku hrvatskog sprovoda. Riječ je o lokalno i povijesno zabilježenim praksama.

Ovaj primjer također pokazuje da crna boja nije oduvijek bila jedini mogući znak žalosti.

Karmine: zašto se nakon pogreba okuplja za stolom

Karmine su jedan od običaja koji je, u promijenjenom obliku, ostao lako prepoznatljiv do danas. Riječ je o zajedničkom obroku nakon pogreba, a u hrvatskim su krajevima zabilježeni i nazivi podušje, daća i sedmina.

U starijoj tradiciji karmine nisu bile samo praktičan obrok za rodbinu i ljude koji su sudjelovali u pogrebu. Imale su i obredno značenje. Etnografski zapisi govore o određenom broju jela, molitvama, napitnicama i vjerovanjima da pokojnik na simboličan način još jednom sudjeluje u obiteljskom zajedništvu.

Takva se značenja s vremenom mijenjaju. U suvremenoj praksi karmine se najčešće doživljavaju kao prilika da se obitelj i bliski ljudi nakon pogreba okupe, predahnu i provedu vrijeme zajedno.

U tome se dobro vidi način na koji običaji opstaju: forma može ostati prepoznatljiva, dok se objašnjenje i društveno značenje postupno mijenjaju.

Žalost se nekada vidjela i na odjeći i u ponašanju

Nakon pogreba običaji nisu završavali. Obitelj je mogla određeno vrijeme nositi znakove žalosti, ovisno o stupnju srodstva i lokalnim pravilima. Etnografski zapisi navode izostavljanje ukrasa, tamnu odjeću i suzdržavanje od veselja i zabava.

Crna je s vremenom postala dominantna boja žalosti, ali nije jedina koja se povijesno pojavljivala. U pojedinim kontekstima zabilježena je i bijela.

Sjećanje na pokojnika nastavilo se kroz godišnje i vjerske običaje. Svi sveti 1. studenoga i Dušni dan 2. studenoga u katoličkoj tradiciji povezani su s posjećivanjem groblja, uređivanjem grobova i paljenjem svijeća. Hrvatska enciklopedija bilježi da su se i ti običaji regionalno razlikovali te da su u starijoj pučkoj tradiciji postojale i prakse ostavljanja hrane ili pića za pokojnike.

Danas su cvijeće i svijeće na grobovima među najprepoznatljivijim oblicima javnog sjećanja na umrle.

Tri primjera koji pokazuju koliko su običaji bili različiti

Turopolje: pokojnik u kući prije mrtvačnica

Istraživanje Muzeja Turopolja predstavljeno 2025. obuhvatilo je pogrebne običaje s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U tom razdoblju pokojnik je do sprovoda ostajao na odru u kući, a posljednji dani, trenutak smrti, priprema tijela, dolazak ljudi i sam pogreb bili su povezani u cjelinu koju je obitelj dijelila sa zajednicom.

Dubrovačko područje: vjerovanja uz svijeću, prozor i znakove smrti

Dubrovački muzeji bilježe širok raspon pučkih vjerovanja uz smrt. Među njima su predznaci povezani sa životinjama, snovima i pojavama u kući, ali i postupci nakon smrti poput paljenja svijeće, otvaranja prozora i zastiranja zrcala.

Takve zapise treba čitati kao dokument tradicijske kulture, a ne kao činjenice o tome što smrt „znači” ili što se nakon smrti stvarno događa.

Velebit: mirila kao trag pogrebne povorke u krajoliku

Na velebitskom području zabilježena su mirila ili počivala, mjesta na kojima je pogrebna povorka zastajala prema groblju. Kamenjem obilježeno mjesto povezivalo je praktičnu potrebu za odmorom s vjerovanjima o pokojniku i duši.

Tri primjera dolaze iz različitih dijelova Hrvatske i dovoljno jasno pokazuju zašto jedan lokalni običaj ne treba predstavljati kao tradiciju cijele zemlje.

Od kućnog odra do mrtvačnice i organiziranog ispraćaja

Najveća promjena suvremenog pogreba nije nestanak potrebe za oproštajem, nego promjena mjesta i organizacije.

U velikim gradovima velik dio praktičnih poslova danas obavljaju službe i ustanove. Kao aktualan primjer, Gradska groblja Zagreb za smrtni slučaj organiziraju preuzimanje i prijevoz umrle osobe, rezervaciju termina ispraćaja i ukopa te druge elemente pogreba. Kod smrti u bolnici obitelj potrebnu dokumentaciju rješava s bolnicom i pogrebnom službom, a pokojnik se nalazi u bolničkoj mrtvačnici prije daljnjeg postupanja.

Na Mirogoju se ispraćaji odvijaju iz prostora mrtvačnice u unaprijed određenim terminima. To je organizacijski vrlo udaljeno od vremena kada je pokojnik danima ležao na odru u obiteljskoj kući, ali i dalje postoji prostor za dolazak ljudi, izražavanje sućuti, oproštaj i pogrebnu povorku.

Promijenili su se i oblici ukopa. Zagrebački krematorij otvoren je 11. studenoga 1985., a prva kremacija obavljena je početkom 1986. godine. Kremacija je tako već desetljećima dio suvremene hrvatske pogrebne prakse, iako njezina zastupljenost nije jednaka u svim dijelovima zemlje.

Ovaj zagrebački primjer ne opisuje svaki sprovod u Hrvatskoj. Lokalna infrastruktura, vjera, obiteljske želje i običaji i dalje utječu na izgled posljednjeg ispraćaja.

Što se promijenilo, a što je ostalo isto

Ako usporedimo stare etnografske zapise sa suvremenim sprovodom, promjena je velika.

Nekada je težište bilo na kući, susjedstvu i fizičkoj prisutnosti pokojnika u domu. Danas su bolnica, mrtvačnica, pogrebna služba, dvorana za ispraćaj i organizirani termini mnogo važniji dio procesa, osobito u urbanim sredinama.

Nestala su ili oslabila mnoga vjerovanja o prozorima, zrcalima, predznacima i zaštitnim postupcima. Naricanje više nije uobičajena sastavnica većine suvremenih sprovoda. Prijevoz pokojnika, priprema tijela i organizacija ukopa postali su profesionalizirani poslovi.

Ali nekoliko temeljnih elemenata ostaje lako prepoznatljivo:

• dolazak ljudi izraziti sućut
• zajednički posljednji ispraćaj
• cvijeće, svijeće i drugi znakovi poštovanja
• okupljanje nakon pogreba
• posjećivanje groba i sjećanje na pokojnika
• prilagođavanje obreda vjeri, obitelji i željama pokojnika

Običaji se zato ne mogu podijeliti samo na „stare” i „nove”. Mnogi su se postupno prilagođavali životu u gradovima, novim institucijama, drukčijem načinu stanovanja i promijenjenom odnosu prema smrti.

Običaj nije obveza

Poznavanje starih pogrebnih običaja može pomoći da razumijemo obiteljsku povijest, lokalnu kulturu i značenje pojedinih postupaka koje još susrećemo. Ne znači da ih današnja obitelj mora ponoviti.

Neke će obitelji izabrati vjerski obred, druge građanski ispraćaj. Neke će organizirati karmine, druge neće. Netko će slijediti lokalnu obiteljsku tradiciju, a netko će željeti vrlo jednostavan oproštaj.

Pogrebni običaj ima smisla samo ako služi dostojanstvenom ispraćaju i ljudima koji ostaju. Povijest pokazuje da se način oproštaja stalno mijenjao. Upravo zato tradiciju treba poznavati, ali je ne treba pretvarati u pravilo koje vrijedi za svaku obitelj.

Zaključak

Pogrebni običaji u Hrvatskoj pripadaju među najzanimljivije primjere toga kako se kultura mijenja, a istodobno čuva osnovnu ljudsku potrebu za oproštajem.

Od pokojnika na odru u obiteljskoj kući, bdjenja susjeda i rodbine, zastiranja zrcala, naricanja i dugih povorki, do današnjih mrtvačnica, organiziranih termina ispraćaja i krematorija, promijenili su se prostor, logistika i mnogi simboli.

Ostala je potreba da se smrt ne dogodi bez svjedoka, da se pokojnika isprati i da se ljudi nakon gubitka okupe. U tome se možda najbolje vidi zašto pogrebni običaji opstaju i kada više ne izgledaju kao nekada.

Česta pitanja

Izvori i stručna podloga

1. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – „pogrebni običaji”
2. Hrvatska enciklopedija – „karmine”
3. Hrvatska enciklopedija – „naricanje”
4. Hrvatska enciklopedija – „mirilo”
5. Hrvatska enciklopedija – „Svi sveti”
6. Hrvatska enciklopedija – „Dušni dan”
7. Dubrovački muzeji – „Narodni običaji i vjerovanja uz smrt”
8. Melanija Belaj, Etnološka tribina 55 (48), 2025. – prikaz „Dođite na makarune: pogrebni običaji u Turopolju, izložba i katalog, Josipa Matijašić”
9. RVG, 3. lipnja 2025. – „Dođite na makarune – Pogrebni običaji u Turopolju”
10. Gradska groblja Zagreb – „Postupak kod smrtnog slučaja”
11. Gradska groblja Zagreb, 13. studenoga 2025. – „40. godina zagrebačkog Krematorija”